Stradanje svetog apostola, prvomučenika i arhiđakona Stjepana
Pošto Gospod naš Isus Krist izvrši tajnu našeg spasenja, i uznese se na nebo, i od Oca nisposla na apostole Duha Svetoga u vidu ognjenih jezika, i prva Crkva u Jerusalimu poče se umnožavati, niče u njoj ubrzo nezadovoljstvo među kršćanima iz helena prema kršćanima iz Hebreja (D. A. 6, 1).[1] Pod ovim helenima ne podrazumjevaju se oni heleni koji su se klanjali idolima, i koje Sveto Pismo obično naziva neznabošcima. U to vrijeme neznabošcima još ne bjehu otvorena vrata vjere Kristove, niti im se propovjedaše riječ spasenja. Štoviše, neznabošce ne počeše primati u Crkvu ni uskoro po kamenovanju svetoga Stjepana. Prvi neznabožac koji postade kršćanin bijaše Kornelije kapetan; njega krsti sveti apostol Petar. A kršćani iz obrezanih Hebreja stadoše negodovati što je Petar išao među neobrezane, i roptahu na njega, dok im on ne objasni o viđenju koje je imao: o platnu s neba. Tada se oni smiriše, i slavljahu Boga, govoreći: Dakle i neznabošcima Bog dade pokajanje za život.[2]
Jasno je, za života svetoga Stjepana roptahu oni Jevreji što bjehu rasijani po raznim zemljama i držahu se zakona Mojsijeva, kao što i sveti apostol Jakov piše u svojoj Poslanici: ʺsvima dvanaest koljena rasijanim po svijetu pozdravljeʺ (Jak. 1, 1). ‐ Ti Hebreji bjehu primili helenski (= grčki) jezik, ali ne i vjeru helensku. Zato ih i nazivahu helenima oni koji življahu u Jerusalimu. To i sveti Zlatoust veli: ʺSmatram da se i u ovom slučaju helenima nazivaju oni Jevreji koji su govorili helenski (= grčki). Iako Jevreji, oni su govorili grčkiʺ. ‐ Takvi dakle heleni kršćani podigoše viku na kršćane iz Jerusalimskih Jevreja što se njihove udovice nipodaštavahu pri svakodnevnom raspoređivanju služenja: ili ih određivahu na beznačajnije poslove, ili im davahu manje i lošije hrane i odjeće.
Pri takom stanju stvari svetih dvanaest Apostola sazvaše sve ondašnje vjerne i rekoše im: Nije prilično nama da ostavimo riječ Božiju pa da služimo oko trpeza. Zato, braćo, izaberite između sebe sedam uglednih ljudi, punih Duha Svetoga i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovim poslom; a mi ćemo u molitvi i u službi riječi ostati (D. A. 6, 2‐4). ‐ Ova riječ bi po volji svima vjernima, i oni odmah izabraše: Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu došljaka iz Antiohije.
Sama imena ovih izabranika pokazuju, da oni bijahu rodom ne od Jevreja koji življahu u Jerusalimu već od onih koji življahu u helenskim zemljama, jer im imena nisu hebrejska nego helenska. Od njih Stjepan bijaše rođak Savlu, kasnijem apostolu Pavlu; a Pavle bijaše rodom iz grada Tarsa, u Ciliciji. Ova sedmorica biše izabrani između helena za služenje siromašnim udovicama, da bi se heleni, koji dotle tugovahu zbog svojih zanemarenih udovica, smirili i prestali žaliti se i roptati. Sve ove izabranike dovedoše pred apostole, i oni se pomoliše za njih, metnuše ruke na njih, i postaviše ih za đakone.
A Stjepan, pun vjere i sile, bijaše prvi među njima, i zato bi nazvan arhiđakon. On činjaše znake i čudesa velika među ljudima. Ta čudesa ne spominju se u Svetom Pismu. Ali to nije ni čudo, jer se i za djela samog Gospoda Krista veli ovo: Ima i drugo mnogo što učini Isus,
koje kad bi se redom zapisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige (Iv. 21, 25). Uostalom, sa sigurnošću možemo reći da je sveti Stjepan, slično najstarijim Apostolima, metao ruke na bolesnike i ozdravljao ih. Pored toga on bijaše silan u djelu i u riječi, vjerne utvrđivaše u vjeri a nevjerne Hebreje izobličavaše, dokazujući im iz zakona i proroka, da oni nepravedno iz zavisti ubiše Sina Božija, Mesiju, očekivanog toliko vjekova.
Jednom, kada među Hebrejima, i farisejima, i saducejima, i helenskim Hebrejima buknu spor o Gospodu našem Isusu Kristu, i jedni govorahu da je On prorok, a drugi da je varalica, treći pak da je Sin Božji, sveti Stjepan se pope na uzvišicu i stade blagovjestiti svima o Kristu Gospodu, govoreći: Ljudi braćo! Zašto se toliko ljutite i prepirete, i sav se Jerusalim podjelio u stranke? Blago čovjeku koji je povjerovao u Gospoda našega Isusa Krista, jer On radi toga savi nebesa, siđe i rodi se od Presvete i Prečiste Djeve, izabrane pre postanja svijeta, da nas oslobodi od grijeha naših; On nemoći naše uze i bolesti ponese; slijepima davaše vid, gubavce očišćavaše, đavole izgonjaše.
A oni, čuvši to, stadoše se prepirati, govoreći suprotno i huleći propovjedanoga Gospoda, kao što o tome piše u Djelima Apostolskim: ʺNeki iz zbornice koja se zove Liverćanska i Karinačka i Aleksandrinačka i neki iz Cilicije i Asije prepirahu se sa Stjepanomʺ (Dj. A. 6, 9). Jer Hebreji koji življahu među helenima po raznim zemljama, imađahu svoje posebne sinagoge u Jerusalimu. Na taj način, pored najprve arhisinagoge hebrejske, u Jerusalimu bijaše mnogo sinagoga raznih došljaka, ili Hebreja koji življahu po raznim zemljama helenskim; i Hebreji iz svake od tih zemalja isključivo u svoju sinagogu šiljahu djecu svoju da se uče Zakonu Božiju. A i oni sami, svake godine dolazeći na poklonjenje ka hramu Solomonovom, bavljahu se po svojim sinagogama, sabirahu se i učahu se u njima, kao što se to vidi iz druge glave Djela Apostolskih gdje se kaže: ʺU Jerusalimu se nalažahu Hebreji, ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom, Parćani, Miđaniʺ, i ostali (D. A. 2, 5. 9‐11),[3] to jest Hebreji koji žive u Parćiji, u Midiji, pa u ostalim spomenutim zemljama, koji bijahu došli na praznik u Jerusalim. Shodno tome, u Jerusalimu bijahu sinagoge: Cilicijske, Aleksandrijska, Kirinejska.[4] O Libertinskoj[5] pak pričaju, da je u njoj bilo posebno pleme Hebreja, koje vodi svoje porijeklo od onih Hebreja, koji nekada biše zarobljeni od Pompeja rimskog,[6] pa potom pušteni na slobodu, zbog čega su se i nazivali ʺliberiʺ, to jest slobodni. To i sveti Zlatoust kaže: ʺLibertincima su se nazivali oni kojima je od strane Rimljana bila darovana sloboda. I pošto u Jerusalimu življahu mnogi poklonici iz raznih zemalja, to oni imađahu i sinagoge svoje u Jerusalimu, gde slušahu čitanje Zakona i moljahu seʺ.
Ljudi dakle iz spomenutih sinagoga: Liverćanske, Kirinačke i drugih, prepirući se sa Stjepanom, ne mogahu protivustati premudrosti i Duhu kojim on govoraše (D. A. 6, 10). I sveti Stjepan u to vrijeme riječju istine nadvlada tri djela svijeta: Europu, Aziju i Afriku. Nadvlada Evropu u licu Liverćanaca koji bijahu došli iz Rima europskog grada; nadvlada Aziju u licu Cilicijaca koji bijahu iz Azije; nadvlada Afriku u licu Kirinaca i Aleksandrinaca, koji bijahu porod Afrike.
Međutim ovi pobjeđenici, nemajući šta da kažu protivu propovjedane Stjepanove istine, svjetlije od sunca, raspališe se gnjevom i razgoriše zavišću, pa nagovoriše neke između svojih jednomišljenika, ljubitelje laži, da izvjeste veliku arhisinagogu hebrejsku kako su oni, tobož, čuli Stefana gde govori hulne riječi protivu Mojsija i Boga. Pobunivši na taj način narod i starješine i književnike, oni napadoše na svetoga Stjepana, uhvatiše i dovedoše u sinagogu k poglavarima svećeničkim i velikom mnoštvu zakonoučitelja. Izvedoše onda i lažne svjedoke koji govorahu: Ovaj čovjek ne prestaje huliti na ovo sveto mesto i na zakon. Jer ga čusmo gde govori: Isus Nazarećanin razvalit će ovo mjesto, i izmjenit će običaje koje nam ostavi Mojsije (Dj. A. 6, 10‐14).
Međutim sveti Stjepan stajaše usred tog ubilačkog skupa kao angeo Božji, sijajući svijetlošću božanske blagodati, kao nekada Mojsije: jer se preobrazi spoljašnji izgled lica njegova, i svi koji sjeđahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice angela (Dj. A. 6, 15). A poglavar svećenički upita ga: Je li istina što o tebi govore svjedoci? ‐ Sveti Stjepan otvori usta svoja i izgovori dugu riječ. On poče od Avraama, koji prvi dobi obećanje o dolasku Mesije. Zatim ispriča svu istoriju do Mojsija, spominjući ga sa svakim strahopoštovanjem i uvaženjem, i na taj način jasno pokazivaše i pobijaše lažne svjedoke da on ne huli na Mojsija i na Zakon Božji dat preko Mojsija, i još jasnije dokazivaše da su upravo oci njihovi bili hulitelji Mojsija. Ne htjedoše oci naši, govoraše on, poslušati Mojsija, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojim ka Egiptu (Dj. A. 7, 39).
Zatim pobijajući drugu klevetu, kako on tobož huli na sveto mjesto, reče: ʺSolomon Mu podiže hramʺ (Dj. A. 7, 47). Ovim riječima sveti Stjepan kao da govoraše ovo: Ja znam ovo sveto mjesto, po Božjem blagovoljenju od cara Solomona mudro ustrojeno i slavom Gospodnjom u oblaku pokazanom osvećeno; ja počitujem hram, načinjen rukama ljudskim u slavu Božiju, ali pritom i ovo izjavljujem: da Bog više voli živjeti u nevještačkim hramovima, tojest u dušama ljudskim čistim. Svevišnji ne živi u rukotvorenim hramovima, govoraše sveti Stjepan, kao što Bog govori preko proroka: Nebo je meni prijesto a zemlja podnožje nogama mojim. Kako ćete mi hram sazidati? govori Gospod. Ili koje je mjesto za moje počivanje? Ne stvori li ruka moja sve ovo? (Is. 66, 1‐2).
Naposljetku, ispunivši se božanske revnosti kao nekada Ilija, sveti Stjepan stade izobličavati sav sabor: Tvrdovrati i neobrezanih srca i ušiju vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako oci vaši, tako i vi. Koga od proroka ne protjeraše oci vaši? Oni pobiše one koji unaprijed javiše o dolasku Pravednika (= obećanog Mesije), kojega vi sad izdajnici i ubojice postadoste (Dj. A. 7, 51‐52).
Ove riječi svetoga Stjepna izazvaše u poglavaru svećeničkom i književnicima neiskazanu jarost, i svi oni slušajući ovo bjesniše u srcima svojim, i škrgutahu zubima na nj. No Stjepan ne obraćaše pažnju na njihov gnjev, jer bijaše pun Duha Svetoga koji ga i činjaše hrabrim i bogonadahnutim. Pogledavši na nebo, on vidje slavu Božiju. Dotada on bijaše samo obuzet željom da je vidi, i sa čvrstom vjerom se nadaše da će je dobiti; a tada, pred sam izlazak iz tijela, poče je gledati i početke blaženstva od nje doživljavati; vidje on i samoga Krista Isusa, Vladiku i Gospoda svog gdje stoji na nebu i kao očekuje dolazak njegov k Njemu, da čim se razriješi tijela brzo ode k Njemu, i tamo gdje je On, sam Gospod, bude i sluga Njegov (sr. Jn. 12, 26). A što Stjepan sam vidje, on to objavi svima kliknuvši gromkim glasom: ʺEvo vidim nebesa otvorena i Sina Čovečijega gde stoji s desne strane Boguʺ (D. A. 7, 56).
Sveti Stjepan ne utaji ovo svoje viđenje, kao što je to običaj kod svetitelja: smirenja svoga radi ‐ ne kazivati drugama otkrivenja koja im bivaju od Boga. Naprotiv, on svima objavi ovo preslavno otkrivenje radi toga, da se vjerni utvrde u vjeri a da se nevjerni postide. A on tako postupi i radi toga, da uvjeri mučenike koji budu poslje njega: da onima koji mučenički umiru za Krista nema nikakve prepreke pri uzlaženju na nebo, niti ikakve smetnje, ni ispitivanja, nego im je otvoren prav i slobodan put, otvoreno nebo, gotova nagrada, sam Nagraditelj podviga stojeći čeka; sama Gospodnja slava srete mučenika na vratima nebeskim. I zbog toga sveti Prvomučenik ne prećutkujući objavljuje svima što vidi, kao time prizivajući i druge poslje sebe ka istom mučeničkom vjencu.
Zavidljivi pak Hebreji, naviknuti ubijati proroke, pored toga bili su ustali i na samoga Gospoda, Ispunitelja Zakona i Proroka, sada ne otrpješe riječi istine i ne htjedoše slušati o viđenju svetoga Stjepana, nego povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i jednodušno navališe na njega, izvedoše ga iz grada, kao ranije Gospoda Isusa koji blagoizvoli postradati izvan gradskih zidina, i zasipahu kamenjem dobrog i vjernog slugu Gospodnjeg. A da bi im lakše bilo bacati kamenje na svetitelja, lažni svjedoci i ubojice skinuše sa sebe gornje haljine i metnuše ih kraj nogu mladića, po imenu Savla, koji, iako rođak i istoplemenik kamenovanog, silno bjesniše protiv njega iz revnosti za Stari Zakon. Savle, veli se u Djelima Apostolskim, bijaše pristao na njegovo ubijanje (Dj. A. 8, 1). Sveti Zlatoust o tome ovako kaže: ʺTugovaše Savle što nije imao bezbroj ruku, da svima njima bije Stjepana; no i ovako on nađe, te mučenika ubijahu mnoge ruke lažnih svjedoka, čije haljine čuvaše onʺ.
U vrijeme kada svetog Stefana ubijahu u dolini Josafatovoj, koja leži između Jerusalema i Eleona kraj Cedarskog potoka koji ima mnogo kamenja na obalama, stajaše podaleko na jednoj uzvišici Prečista Djeva sa svetim Ivanom Bogoslovom posmatrajući sa gore, i usrdno se moljaše za Stjepana Gospodu i Sinu svome, da ga ukrijepi u trpljenju i primi dušu njegovu u ruke Svoje.
O kako slatka, premda kroz ljuto kamenovanje, bijaše smrt svetome Prvomučeniku, kada na njegov podvig gledahu: sa nebeske visine Preslatki Isus, a sa zemne gore Preslatka Mati sa ljubljenim učenikom! I kad sveti Stjepan, pod silnom kamenom kišom koja padaše na njega, sav obagren krvlju, iznemogavaše tijelom i razrešavaše se od uza tijela, on patiše srcem ne za sebe već za one koji ga ubijahu, i usrdnije se moljaše za njih nego za sebe. Jer za sebe on, stojeći pravo, govoraše: ʺGospode Isuse, primi duh moj!ʺ ‐ A za svoje ubojice on i na koljena kleknu i zavapi iza glasa, govoreći: ʺGospode, ne upiši im ovo u grijeh!ʺ ‐ I rekavši to predade Gospodu Kristu dušu svoju čistu (D. A. 7, 58‐60).
Tako skonča divni podvižnik; okrvavljenim kamenjem kao crvenim ružama bi ovjenčan prvi mučenik i uđe u otvoreno nebo, koje on vidje, ka Gospodu i Caru slave, da caruje s Njim u beskonačnom carstvu.
Sveti Stjepan bi rukopoložen za arhiđakona od svetih Apostola uskoro poslje Pedesetnice, a postrada iste godine po Uznesenju Gospodnjem, 26. prosinca, imajući malo više od trideset godina. Licem on biješe veoma lijep, no dušom još ljepši.
Sveto pak tijelo njegovo bi bačeno na pojedenje zvijerima i pticama, i ležaše dan i noć nepogrebeno. I tek naredne noći poznati u Jerusalimu hebrejski zakonoučitelj,[7] koji potom i sam povjerova u Krista sa sinom svojim Avivom, posla časne i vjerne ljude, i tajno uzevši tijelo svetiteljevo, odnese ga na svoje imanje, udaljeno od Jerusalema blizu četiri kilometra, zvano Kafargamala, i tamo časno sahrani, učinivši nad njim plač veliki. ʺI tko ne bi plakao, veli sveti Zlatoust, gledajući na to krotko janje, kamenjem ubijeno i mrtvo!ʺ
Nakon pak mnogo godina poslje toga, blagočestiva carica grčka Evdokija, supruga Teodosija Mlađeg,[8] došavši u Jerusalem, ona na mjestu gdje sveti prvomučenik Stjepan bi ubijen i zemlja obagrena časnom krvlju njegovom, podiže prekrasnu crkvu u ime njegovo,[9] a u čast Kristu Bogu, kome slava uviek. Amen.
NAPOMENE:
1. Helenima su se nazivali Hebreji koji su živjeli u raznim zemljama neznabožačkog svijeta i govorili na onda veoma rasprostranjenom grčkom jeziku; o prazniku oni su dolazili u Jerusalim i poduže se zadržavali u njemu.
2. Dj. A. 10, 1‐11, 18.
3. Sve ove zemlje, nekadašnja posebna carstva, kasnije su pokorene od Rimske carevine; one su se nalazile između Kaspijskog mora i Persijskog zaliva. Parćija ‐ prostrana zemlja na jugoistoku od Kaspijskog mora; Midija ‐ zapadni dio Irana, južno od Kaspijskog mora; Elam ‐zemlja iza Mezopotamije, s one strane Tigrisa.
4. Kirineja ‐ oblast gornje Libije, pored sjeverne obale Afrike.
5. Libertinci (latinska riječ: slobodni) ‐ Hebreji; pobjeđeni od Rimljana u vrijeme ratovanja s njima, naročito od PompeJa, 60 godina prije Krista.
6. Pompej ‐ znameniti rimski vojskovođa zavojevač; poslje pada Rimske republike jedan od triumvira, upravljao trećim djelom države.
7. Gamalil ‐ znameniti zakonoučitelj hebrejski, zauzimao visoki položaj u Jerusalimskom sinedrionu, poštovan od svega naroda, nazivan ʺslavom zakonaʺ. Po predanju, njega i sina mu Aviva krstili sveti apostoli Petar i Pavle.
8. Teodosije II, ili Mlađi, carevao od 408‐450. godine.
9. Crkva osvećena 460. godine; ona je bila tako prostrana, da je u njoj moglo stati do deset tisuća ljudi.
Jasno je, za života svetoga Stjepana roptahu oni Jevreji što bjehu rasijani po raznim zemljama i držahu se zakona Mojsijeva, kao što i sveti apostol Jakov piše u svojoj Poslanici: ʺsvima dvanaest koljena rasijanim po svijetu pozdravljeʺ (Jak. 1, 1). ‐ Ti Hebreji bjehu primili helenski (= grčki) jezik, ali ne i vjeru helensku. Zato ih i nazivahu helenima oni koji življahu u Jerusalimu. To i sveti Zlatoust veli: ʺSmatram da se i u ovom slučaju helenima nazivaju oni Jevreji koji su govorili helenski (= grčki). Iako Jevreji, oni su govorili grčkiʺ. ‐ Takvi dakle heleni kršćani podigoše viku na kršćane iz Jerusalimskih Jevreja što se njihove udovice nipodaštavahu pri svakodnevnom raspoređivanju služenja: ili ih određivahu na beznačajnije poslove, ili im davahu manje i lošije hrane i odjeće.
Pri takom stanju stvari svetih dvanaest Apostola sazvaše sve ondašnje vjerne i rekoše im: Nije prilično nama da ostavimo riječ Božiju pa da služimo oko trpeza. Zato, braćo, izaberite između sebe sedam uglednih ljudi, punih Duha Svetoga i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovim poslom; a mi ćemo u molitvi i u službi riječi ostati (D. A. 6, 2‐4). ‐ Ova riječ bi po volji svima vjernima, i oni odmah izabraše: Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu došljaka iz Antiohije.
Sama imena ovih izabranika pokazuju, da oni bijahu rodom ne od Jevreja koji življahu u Jerusalimu već od onih koji življahu u helenskim zemljama, jer im imena nisu hebrejska nego helenska. Od njih Stjepan bijaše rođak Savlu, kasnijem apostolu Pavlu; a Pavle bijaše rodom iz grada Tarsa, u Ciliciji. Ova sedmorica biše izabrani između helena za služenje siromašnim udovicama, da bi se heleni, koji dotle tugovahu zbog svojih zanemarenih udovica, smirili i prestali žaliti se i roptati. Sve ove izabranike dovedoše pred apostole, i oni se pomoliše za njih, metnuše ruke na njih, i postaviše ih za đakone.
A Stjepan, pun vjere i sile, bijaše prvi među njima, i zato bi nazvan arhiđakon. On činjaše znake i čudesa velika među ljudima. Ta čudesa ne spominju se u Svetom Pismu. Ali to nije ni čudo, jer se i za djela samog Gospoda Krista veli ovo: Ima i drugo mnogo što učini Isus,
koje kad bi se redom zapisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige (Iv. 21, 25). Uostalom, sa sigurnošću možemo reći da je sveti Stjepan, slično najstarijim Apostolima, metao ruke na bolesnike i ozdravljao ih. Pored toga on bijaše silan u djelu i u riječi, vjerne utvrđivaše u vjeri a nevjerne Hebreje izobličavaše, dokazujući im iz zakona i proroka, da oni nepravedno iz zavisti ubiše Sina Božija, Mesiju, očekivanog toliko vjekova.
Jednom, kada među Hebrejima, i farisejima, i saducejima, i helenskim Hebrejima buknu spor o Gospodu našem Isusu Kristu, i jedni govorahu da je On prorok, a drugi da je varalica, treći pak da je Sin Božji, sveti Stjepan se pope na uzvišicu i stade blagovjestiti svima o Kristu Gospodu, govoreći: Ljudi braćo! Zašto se toliko ljutite i prepirete, i sav se Jerusalim podjelio u stranke? Blago čovjeku koji je povjerovao u Gospoda našega Isusa Krista, jer On radi toga savi nebesa, siđe i rodi se od Presvete i Prečiste Djeve, izabrane pre postanja svijeta, da nas oslobodi od grijeha naših; On nemoći naše uze i bolesti ponese; slijepima davaše vid, gubavce očišćavaše, đavole izgonjaše.
A oni, čuvši to, stadoše se prepirati, govoreći suprotno i huleći propovjedanoga Gospoda, kao što o tome piše u Djelima Apostolskim: ʺNeki iz zbornice koja se zove Liverćanska i Karinačka i Aleksandrinačka i neki iz Cilicije i Asije prepirahu se sa Stjepanomʺ (Dj. A. 6, 9). Jer Hebreji koji življahu među helenima po raznim zemljama, imađahu svoje posebne sinagoge u Jerusalimu. Na taj način, pored najprve arhisinagoge hebrejske, u Jerusalimu bijaše mnogo sinagoga raznih došljaka, ili Hebreja koji življahu po raznim zemljama helenskim; i Hebreji iz svake od tih zemalja isključivo u svoju sinagogu šiljahu djecu svoju da se uče Zakonu Božiju. A i oni sami, svake godine dolazeći na poklonjenje ka hramu Solomonovom, bavljahu se po svojim sinagogama, sabirahu se i učahu se u njima, kao što se to vidi iz druge glave Djela Apostolskih gdje se kaže: ʺU Jerusalimu se nalažahu Hebreji, ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom, Parćani, Miđaniʺ, i ostali (D. A. 2, 5. 9‐11),[3] to jest Hebreji koji žive u Parćiji, u Midiji, pa u ostalim spomenutim zemljama, koji bijahu došli na praznik u Jerusalim. Shodno tome, u Jerusalimu bijahu sinagoge: Cilicijske, Aleksandrijska, Kirinejska.[4] O Libertinskoj[5] pak pričaju, da je u njoj bilo posebno pleme Hebreja, koje vodi svoje porijeklo od onih Hebreja, koji nekada biše zarobljeni od Pompeja rimskog,[6] pa potom pušteni na slobodu, zbog čega su se i nazivali ʺliberiʺ, to jest slobodni. To i sveti Zlatoust kaže: ʺLibertincima su se nazivali oni kojima je od strane Rimljana bila darovana sloboda. I pošto u Jerusalimu življahu mnogi poklonici iz raznih zemalja, to oni imađahu i sinagoge svoje u Jerusalimu, gde slušahu čitanje Zakona i moljahu seʺ.
Ljudi dakle iz spomenutih sinagoga: Liverćanske, Kirinačke i drugih, prepirući se sa Stjepanom, ne mogahu protivustati premudrosti i Duhu kojim on govoraše (D. A. 6, 10). I sveti Stjepan u to vrijeme riječju istine nadvlada tri djela svijeta: Europu, Aziju i Afriku. Nadvlada Evropu u licu Liverćanaca koji bijahu došli iz Rima europskog grada; nadvlada Aziju u licu Cilicijaca koji bijahu iz Azije; nadvlada Afriku u licu Kirinaca i Aleksandrinaca, koji bijahu porod Afrike.
Međutim ovi pobjeđenici, nemajući šta da kažu protivu propovjedane Stjepanove istine, svjetlije od sunca, raspališe se gnjevom i razgoriše zavišću, pa nagovoriše neke između svojih jednomišljenika, ljubitelje laži, da izvjeste veliku arhisinagogu hebrejsku kako su oni, tobož, čuli Stefana gde govori hulne riječi protivu Mojsija i Boga. Pobunivši na taj način narod i starješine i književnike, oni napadoše na svetoga Stjepana, uhvatiše i dovedoše u sinagogu k poglavarima svećeničkim i velikom mnoštvu zakonoučitelja. Izvedoše onda i lažne svjedoke koji govorahu: Ovaj čovjek ne prestaje huliti na ovo sveto mesto i na zakon. Jer ga čusmo gde govori: Isus Nazarećanin razvalit će ovo mjesto, i izmjenit će običaje koje nam ostavi Mojsije (Dj. A. 6, 10‐14).
Međutim sveti Stjepan stajaše usred tog ubilačkog skupa kao angeo Božji, sijajući svijetlošću božanske blagodati, kao nekada Mojsije: jer se preobrazi spoljašnji izgled lica njegova, i svi koji sjeđahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice angela (Dj. A. 6, 15). A poglavar svećenički upita ga: Je li istina što o tebi govore svjedoci? ‐ Sveti Stjepan otvori usta svoja i izgovori dugu riječ. On poče od Avraama, koji prvi dobi obećanje o dolasku Mesije. Zatim ispriča svu istoriju do Mojsija, spominjući ga sa svakim strahopoštovanjem i uvaženjem, i na taj način jasno pokazivaše i pobijaše lažne svjedoke da on ne huli na Mojsija i na Zakon Božji dat preko Mojsija, i još jasnije dokazivaše da su upravo oci njihovi bili hulitelji Mojsija. Ne htjedoše oci naši, govoraše on, poslušati Mojsija, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojim ka Egiptu (Dj. A. 7, 39).
Zatim pobijajući drugu klevetu, kako on tobož huli na sveto mjesto, reče: ʺSolomon Mu podiže hramʺ (Dj. A. 7, 47). Ovim riječima sveti Stjepan kao da govoraše ovo: Ja znam ovo sveto mjesto, po Božjem blagovoljenju od cara Solomona mudro ustrojeno i slavom Gospodnjom u oblaku pokazanom osvećeno; ja počitujem hram, načinjen rukama ljudskim u slavu Božiju, ali pritom i ovo izjavljujem: da Bog više voli živjeti u nevještačkim hramovima, tojest u dušama ljudskim čistim. Svevišnji ne živi u rukotvorenim hramovima, govoraše sveti Stjepan, kao što Bog govori preko proroka: Nebo je meni prijesto a zemlja podnožje nogama mojim. Kako ćete mi hram sazidati? govori Gospod. Ili koje je mjesto za moje počivanje? Ne stvori li ruka moja sve ovo? (Is. 66, 1‐2).
Naposljetku, ispunivši se božanske revnosti kao nekada Ilija, sveti Stjepan stade izobličavati sav sabor: Tvrdovrati i neobrezanih srca i ušiju vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako oci vaši, tako i vi. Koga od proroka ne protjeraše oci vaši? Oni pobiše one koji unaprijed javiše o dolasku Pravednika (= obećanog Mesije), kojega vi sad izdajnici i ubojice postadoste (Dj. A. 7, 51‐52).
Ove riječi svetoga Stjepna izazvaše u poglavaru svećeničkom i književnicima neiskazanu jarost, i svi oni slušajući ovo bjesniše u srcima svojim, i škrgutahu zubima na nj. No Stjepan ne obraćaše pažnju na njihov gnjev, jer bijaše pun Duha Svetoga koji ga i činjaše hrabrim i bogonadahnutim. Pogledavši na nebo, on vidje slavu Božiju. Dotada on bijaše samo obuzet željom da je vidi, i sa čvrstom vjerom se nadaše da će je dobiti; a tada, pred sam izlazak iz tijela, poče je gledati i početke blaženstva od nje doživljavati; vidje on i samoga Krista Isusa, Vladiku i Gospoda svog gdje stoji na nebu i kao očekuje dolazak njegov k Njemu, da čim se razriješi tijela brzo ode k Njemu, i tamo gdje je On, sam Gospod, bude i sluga Njegov (sr. Jn. 12, 26). A što Stjepan sam vidje, on to objavi svima kliknuvši gromkim glasom: ʺEvo vidim nebesa otvorena i Sina Čovečijega gde stoji s desne strane Boguʺ (D. A. 7, 56).
Sveti Stjepan ne utaji ovo svoje viđenje, kao što je to običaj kod svetitelja: smirenja svoga radi ‐ ne kazivati drugama otkrivenja koja im bivaju od Boga. Naprotiv, on svima objavi ovo preslavno otkrivenje radi toga, da se vjerni utvrde u vjeri a da se nevjerni postide. A on tako postupi i radi toga, da uvjeri mučenike koji budu poslje njega: da onima koji mučenički umiru za Krista nema nikakve prepreke pri uzlaženju na nebo, niti ikakve smetnje, ni ispitivanja, nego im je otvoren prav i slobodan put, otvoreno nebo, gotova nagrada, sam Nagraditelj podviga stojeći čeka; sama Gospodnja slava srete mučenika na vratima nebeskim. I zbog toga sveti Prvomučenik ne prećutkujući objavljuje svima što vidi, kao time prizivajući i druge poslje sebe ka istom mučeničkom vjencu.
Zavidljivi pak Hebreji, naviknuti ubijati proroke, pored toga bili su ustali i na samoga Gospoda, Ispunitelja Zakona i Proroka, sada ne otrpješe riječi istine i ne htjedoše slušati o viđenju svetoga Stjepana, nego povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i jednodušno navališe na njega, izvedoše ga iz grada, kao ranije Gospoda Isusa koji blagoizvoli postradati izvan gradskih zidina, i zasipahu kamenjem dobrog i vjernog slugu Gospodnjeg. A da bi im lakše bilo bacati kamenje na svetitelja, lažni svjedoci i ubojice skinuše sa sebe gornje haljine i metnuše ih kraj nogu mladića, po imenu Savla, koji, iako rođak i istoplemenik kamenovanog, silno bjesniše protiv njega iz revnosti za Stari Zakon. Savle, veli se u Djelima Apostolskim, bijaše pristao na njegovo ubijanje (Dj. A. 8, 1). Sveti Zlatoust o tome ovako kaže: ʺTugovaše Savle što nije imao bezbroj ruku, da svima njima bije Stjepana; no i ovako on nađe, te mučenika ubijahu mnoge ruke lažnih svjedoka, čije haljine čuvaše onʺ.
U vrijeme kada svetog Stefana ubijahu u dolini Josafatovoj, koja leži između Jerusalema i Eleona kraj Cedarskog potoka koji ima mnogo kamenja na obalama, stajaše podaleko na jednoj uzvišici Prečista Djeva sa svetim Ivanom Bogoslovom posmatrajući sa gore, i usrdno se moljaše za Stjepana Gospodu i Sinu svome, da ga ukrijepi u trpljenju i primi dušu njegovu u ruke Svoje.
O kako slatka, premda kroz ljuto kamenovanje, bijaše smrt svetome Prvomučeniku, kada na njegov podvig gledahu: sa nebeske visine Preslatki Isus, a sa zemne gore Preslatka Mati sa ljubljenim učenikom! I kad sveti Stjepan, pod silnom kamenom kišom koja padaše na njega, sav obagren krvlju, iznemogavaše tijelom i razrešavaše se od uza tijela, on patiše srcem ne za sebe već za one koji ga ubijahu, i usrdnije se moljaše za njih nego za sebe. Jer za sebe on, stojeći pravo, govoraše: ʺGospode Isuse, primi duh moj!ʺ ‐ A za svoje ubojice on i na koljena kleknu i zavapi iza glasa, govoreći: ʺGospode, ne upiši im ovo u grijeh!ʺ ‐ I rekavši to predade Gospodu Kristu dušu svoju čistu (D. A. 7, 58‐60).
Tako skonča divni podvižnik; okrvavljenim kamenjem kao crvenim ružama bi ovjenčan prvi mučenik i uđe u otvoreno nebo, koje on vidje, ka Gospodu i Caru slave, da caruje s Njim u beskonačnom carstvu.
Sveti Stjepan bi rukopoložen za arhiđakona od svetih Apostola uskoro poslje Pedesetnice, a postrada iste godine po Uznesenju Gospodnjem, 26. prosinca, imajući malo više od trideset godina. Licem on biješe veoma lijep, no dušom još ljepši.
Sveto pak tijelo njegovo bi bačeno na pojedenje zvijerima i pticama, i ležaše dan i noć nepogrebeno. I tek naredne noći poznati u Jerusalimu hebrejski zakonoučitelj,[7] koji potom i sam povjerova u Krista sa sinom svojim Avivom, posla časne i vjerne ljude, i tajno uzevši tijelo svetiteljevo, odnese ga na svoje imanje, udaljeno od Jerusalema blizu četiri kilometra, zvano Kafargamala, i tamo časno sahrani, učinivši nad njim plač veliki. ʺI tko ne bi plakao, veli sveti Zlatoust, gledajući na to krotko janje, kamenjem ubijeno i mrtvo!ʺ
Nakon pak mnogo godina poslje toga, blagočestiva carica grčka Evdokija, supruga Teodosija Mlađeg,[8] došavši u Jerusalem, ona na mjestu gdje sveti prvomučenik Stjepan bi ubijen i zemlja obagrena časnom krvlju njegovom, podiže prekrasnu crkvu u ime njegovo,[9] a u čast Kristu Bogu, kome slava uviek. Amen.
NAPOMENE:
1. Helenima su se nazivali Hebreji koji su živjeli u raznim zemljama neznabožačkog svijeta i govorili na onda veoma rasprostranjenom grčkom jeziku; o prazniku oni su dolazili u Jerusalim i poduže se zadržavali u njemu.
2. Dj. A. 10, 1‐11, 18.
3. Sve ove zemlje, nekadašnja posebna carstva, kasnije su pokorene od Rimske carevine; one su se nalazile između Kaspijskog mora i Persijskog zaliva. Parćija ‐ prostrana zemlja na jugoistoku od Kaspijskog mora; Midija ‐ zapadni dio Irana, južno od Kaspijskog mora; Elam ‐zemlja iza Mezopotamije, s one strane Tigrisa.
4. Kirineja ‐ oblast gornje Libije, pored sjeverne obale Afrike.
5. Libertinci (latinska riječ: slobodni) ‐ Hebreji; pobjeđeni od Rimljana u vrijeme ratovanja s njima, naročito od PompeJa, 60 godina prije Krista.
6. Pompej ‐ znameniti rimski vojskovođa zavojevač; poslje pada Rimske republike jedan od triumvira, upravljao trećim djelom države.
7. Gamalil ‐ znameniti zakonoučitelj hebrejski, zauzimao visoki položaj u Jerusalimskom sinedrionu, poštovan od svega naroda, nazivan ʺslavom zakonaʺ. Po predanju, njega i sina mu Aviva krstili sveti apostoli Petar i Pavle.
8. Teodosije II, ili Mlađi, carevao od 408‐450. godine.
9. Crkva osvećena 460. godine; ona je bila tako prostrana, da je u njoj moglo stati do deset tisuća ljudi.
Biblijski tekstovi o svetom arhiđakonu
Djela Apostolska, 6,7,8
6
1U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. 2 Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. 3 De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, 4 a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." 5 Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. 6 Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. 7 I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru. Stjepan uhvaćen 8 Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. 9 Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, 10 ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio. 11 Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: "Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga." 12 Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. 13 Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: "Ovaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. 15vi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše - lice mu kao u anđela.
Stjepanova besjeda
7
1Veliki svećenik upita: "Je li to tako?" 2 Stjepan odgovori: "Braćo i oci, čujte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok bijaše u Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu,(3)i reče mu: Iziđi iz zemlje svoje, iz zavičaja svoga, hajde u zemlju koju ću ti pokazati. 4 On nato iziđe iz zemlje kaldejske i nastani se u Haranu. Odande ga nakon smrti oca njegova Bog preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite. 5 U njoj mu ne dade ni stope baštine, nego obeća dati je u posjed njemu i potomstvu njegovu nakon njega, premda još nije imao djeteta. 6 Bog isto tako reče da će potomci njegovi biti pridošlice u zemlji tuđoj, da će ih porobljavati i tlačiti četiri stotine godina. 7 narod kojemu budu robovali ja ću suditi, reče Bog. A nakon toga izići će i iskazati mi štovanje na ovome mjestu. 8 Dade mu i Savez obrezanja. Tako rodi Izaka i obreza ga osmi dan, Izak Jakova, Jakov dvanaest rodozačetnika." 9 "Rodozačetnici pak, iz zavisti, Josipa predadoše u Egipat. Ali Bog bijaše s njim 10 te ga izbavljaše iz svih nevolja, podari ga naklonošću i mudrošću pred faraonom, kraljem egipatskim koji ga postavi za upravitelja nad Egiptom i nad cijelim dvorom svojim. 11 Onda u cijeloj zemlji egipatskoj i kanaanskoj nasta glad i nevolja velika: oci naši ne mogahu naći hrane. 12 Kad Jakov doču da u Egiptu ima žita, posla onamo najprije oce naše. 13 Drugi se put Josip očitova braći svojoj pa faraon dozna za podrijetlo Josipovo. 14 Josip tada posla po Jakova, oca svoga, i svu rodbinu, sedamdeset i pet duša. 15 tako siđe u Egipat. I umrije on i oci naši. 16 su u Sihem i položeni u grob koji je Abraham za srebro kupio od sinova Hamorovih u Sihemu." 17 "Kako se bližilo vrijeme obećanja koje Bog obreče Abrahamu, rastao je u Egiptu narod i množio se 18 dok ondje ne zavlada drugi kralj koji nije poznavao Josipa. 19 prema rodu našemu, tlačio je on oce naše da bi djecu svoju izlagali da ne ostanu na životu. 20 U taj se čas rodi Mojsije. Bijaše božanski lijep. Tri je mjeseca hranjen u kući očinskoj, 21 a onda, kad je bio izložen, prigrli ga kći faraonova i othrani sebi za sina. 22 Tako Mojsije, odgojen u svoj mudrosti egipatskoj, bijaše silan na riječima i djelima." 23 "Kad mu bijaše četrdeset godina, ponuka ga srce da pohodi braću svoju, sinove Izraelove. 24 I kad vidje kako je jednomu nanesena nepravda, suprotstavi se i osveti zlostavljenoga ubivši Egipćanina. 25 Mislio je da će braća njegova shvatiti kako će im Bog po njegovoj ruci pružiti spasenje, ali oni ne shvatiše. 27 Ali ga onaj što je zlostavljao svoga bližnjega odbi riječima: Tko te postavi glavarom i sucem nad nama? 28 li ubiti i mene kao što si jučer ubio onog Egipćanina? 29 Na te riječi pobježe Mojsije i skloni se u zemlju midjansku, gdje mu se rodiše dva sina." 30 "Nakon četrdeset godina ukaza mu se Anđeo u pustinji brda Sinaja u rasplamtjeloj vatri jednoga grma. 31 Opazivši to, zadivi se Mojsije viđenju. Dok je prilazio da bolje promotri, eto glasa Gospodnjega: 32 Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati. 33 A Gospodin će mu: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo. 34 sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i uzdisaj mu čuo pa siđoh izbaviti ga. I sad hajde! Šaljem te u Egipat!" 35 "Toga Mojsija - kojega su se odrekli rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? - toga im Bog kao glavara i otkupitelja posla po Anđelu koji mu se ukaza u grmu. 36 On ih izvede učinivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj, u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. 37 To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: Proroka poput mene od vaše braće podići će vam Bog. 38 To je onaj koji za skupa u pustinji bijaše između Anđela što mu govoraše na brdu Sinaju i otaca naših; onaj koji je primio riječi životne da ih nama preda. 39 Njemu se ne htjedoše pokoriti oci naši, ne go ga odbiše i u srcima se svojima vratiše u Egipat 41 načiniše u dane one, prinesoše žrtvu tom kumiru i veseljahu se djelima ruku svojih. 42 Bog se pak odvrati i prepusti ih da časte vojsku nebesku, kao što piše u Knjizi proročkoj: Prinosiste li mi žrtve i prinose četrdeset godina u pustinji, dome Izraelov? 43 šator Molohov i zvijezdu boga Refana - likove koje napraviste da biste im se klanjali. Odvest ću vas stoga u progonstvo onkraj Babilona!" 44 "Oci naši imahu u pustinji Šator svjedočanstva kako odredi Onaj koji reče Mojsiju da se on načini po praliku koji je vidio. 45 Taj su Šator preuzeli oci naši i pod Jošuom ga unijeli u posjed s kojega Bog pred licem njihovim rastjera narode. Tako bijaše sve do dana Davida, 46 koji je našao milost pred Bogom te molio da nađe boravište Bogu Jakovljevu. 47 Istom Salomon izgradi mu Dom. 48 Ali Svevišnji u rukotvorinama ne prebiva, kao što veli prorok: 49 su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama. Kakav dom da mi sagradite, govori Gospodin, i gdje da bude mjesto mog počinka? 50 li ruka moja načinila sve to? 51 i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! 52 Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, 53 vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali." 54 Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. 55 Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu 56 pa reče: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu." 57 Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. 58 Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. 59 I dok su ga kameno vali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi duh moj!" 60a se baci na koljena i povika iza glasa: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu.
8
1Savao je pristao da se Stjepan smakne. Savao progonitelj U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. 2 Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim. 3 Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. Propovijedanje u Samariji 4 Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ.
6
1U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. 2 Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. 3 De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, 4 a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." 5 Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. 6 Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. 7 I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru. Stjepan uhvaćen 8 Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. 9 Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, 10 ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio. 11 Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: "Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga." 12 Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. 13 Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: "Ovaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. 15vi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše - lice mu kao u anđela.
Stjepanova besjeda
7
1Veliki svećenik upita: "Je li to tako?" 2 Stjepan odgovori: "Braćo i oci, čujte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok bijaše u Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu,(3)i reče mu: Iziđi iz zemlje svoje, iz zavičaja svoga, hajde u zemlju koju ću ti pokazati. 4 On nato iziđe iz zemlje kaldejske i nastani se u Haranu. Odande ga nakon smrti oca njegova Bog preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite. 5 U njoj mu ne dade ni stope baštine, nego obeća dati je u posjed njemu i potomstvu njegovu nakon njega, premda još nije imao djeteta. 6 Bog isto tako reče da će potomci njegovi biti pridošlice u zemlji tuđoj, da će ih porobljavati i tlačiti četiri stotine godina. 7 narod kojemu budu robovali ja ću suditi, reče Bog. A nakon toga izići će i iskazati mi štovanje na ovome mjestu. 8 Dade mu i Savez obrezanja. Tako rodi Izaka i obreza ga osmi dan, Izak Jakova, Jakov dvanaest rodozačetnika." 9 "Rodozačetnici pak, iz zavisti, Josipa predadoše u Egipat. Ali Bog bijaše s njim 10 te ga izbavljaše iz svih nevolja, podari ga naklonošću i mudrošću pred faraonom, kraljem egipatskim koji ga postavi za upravitelja nad Egiptom i nad cijelim dvorom svojim. 11 Onda u cijeloj zemlji egipatskoj i kanaanskoj nasta glad i nevolja velika: oci naši ne mogahu naći hrane. 12 Kad Jakov doču da u Egiptu ima žita, posla onamo najprije oce naše. 13 Drugi se put Josip očitova braći svojoj pa faraon dozna za podrijetlo Josipovo. 14 Josip tada posla po Jakova, oca svoga, i svu rodbinu, sedamdeset i pet duša. 15 tako siđe u Egipat. I umrije on i oci naši. 16 su u Sihem i položeni u grob koji je Abraham za srebro kupio od sinova Hamorovih u Sihemu." 17 "Kako se bližilo vrijeme obećanja koje Bog obreče Abrahamu, rastao je u Egiptu narod i množio se 18 dok ondje ne zavlada drugi kralj koji nije poznavao Josipa. 19 prema rodu našemu, tlačio je on oce naše da bi djecu svoju izlagali da ne ostanu na životu. 20 U taj se čas rodi Mojsije. Bijaše božanski lijep. Tri je mjeseca hranjen u kući očinskoj, 21 a onda, kad je bio izložen, prigrli ga kći faraonova i othrani sebi za sina. 22 Tako Mojsije, odgojen u svoj mudrosti egipatskoj, bijaše silan na riječima i djelima." 23 "Kad mu bijaše četrdeset godina, ponuka ga srce da pohodi braću svoju, sinove Izraelove. 24 I kad vidje kako je jednomu nanesena nepravda, suprotstavi se i osveti zlostavljenoga ubivši Egipćanina. 25 Mislio je da će braća njegova shvatiti kako će im Bog po njegovoj ruci pružiti spasenje, ali oni ne shvatiše. 27 Ali ga onaj što je zlostavljao svoga bližnjega odbi riječima: Tko te postavi glavarom i sucem nad nama? 28 li ubiti i mene kao što si jučer ubio onog Egipćanina? 29 Na te riječi pobježe Mojsije i skloni se u zemlju midjansku, gdje mu se rodiše dva sina." 30 "Nakon četrdeset godina ukaza mu se Anđeo u pustinji brda Sinaja u rasplamtjeloj vatri jednoga grma. 31 Opazivši to, zadivi se Mojsije viđenju. Dok je prilazio da bolje promotri, eto glasa Gospodnjega: 32 Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati. 33 A Gospodin će mu: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo. 34 sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i uzdisaj mu čuo pa siđoh izbaviti ga. I sad hajde! Šaljem te u Egipat!" 35 "Toga Mojsija - kojega su se odrekli rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? - toga im Bog kao glavara i otkupitelja posla po Anđelu koji mu se ukaza u grmu. 36 On ih izvede učinivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj, u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. 37 To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: Proroka poput mene od vaše braće podići će vam Bog. 38 To je onaj koji za skupa u pustinji bijaše između Anđela što mu govoraše na brdu Sinaju i otaca naših; onaj koji je primio riječi životne da ih nama preda. 39 Njemu se ne htjedoše pokoriti oci naši, ne go ga odbiše i u srcima se svojima vratiše u Egipat 41 načiniše u dane one, prinesoše žrtvu tom kumiru i veseljahu se djelima ruku svojih. 42 Bog se pak odvrati i prepusti ih da časte vojsku nebesku, kao što piše u Knjizi proročkoj: Prinosiste li mi žrtve i prinose četrdeset godina u pustinji, dome Izraelov? 43 šator Molohov i zvijezdu boga Refana - likove koje napraviste da biste im se klanjali. Odvest ću vas stoga u progonstvo onkraj Babilona!" 44 "Oci naši imahu u pustinji Šator svjedočanstva kako odredi Onaj koji reče Mojsiju da se on načini po praliku koji je vidio. 45 Taj su Šator preuzeli oci naši i pod Jošuom ga unijeli u posjed s kojega Bog pred licem njihovim rastjera narode. Tako bijaše sve do dana Davida, 46 koji je našao milost pred Bogom te molio da nađe boravište Bogu Jakovljevu. 47 Istom Salomon izgradi mu Dom. 48 Ali Svevišnji u rukotvorinama ne prebiva, kao što veli prorok: 49 su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama. Kakav dom da mi sagradite, govori Gospodin, i gdje da bude mjesto mog počinka? 50 li ruka moja načinila sve to? 51 i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! 52 Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, 53 vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali." 54 Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. 55 Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu 56 pa reče: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu." 57 Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. 58 Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. 59 I dok su ga kameno vali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi duh moj!" 60a se baci na koljena i povika iza glasa: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu.
8
1Savao je pristao da se Stjepan smakne. Savao progonitelj U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. 2 Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim. 3 Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. Propovijedanje u Samariji 4 Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ.