Kronološki pregled kršćanstva na našim područjima
_Kršćanstvo je doprlo u Dalmaciju1 već u apostolsko doba. Apostol Pavle sam kaže da je propovijedajući stigao čak do Ilirika (Rim. 15, 19), a za svoga učenika Tita veli da je otišao na propovijed u Dalmaciju (2. Tim. 4, 11).
Titova je djelatnost u Dalmaciji trajala od 55. do 61. godine, i po plodovima je bila bogata. Titu, u pravome smislu, pripada ime apostol Dalmacije.
Blaženi Jeronim, porijeklom Dalmatinac, također govori o Pavlovoj propovijedi u Iliriku, a Epifanije Ciparski opet tvrdi da je apostol Luka (možda kao pratilac Pavlov) učestvovao u evangelizaciji Dalmacije, Galije, Italije i Makedonije.
Nakon Tita, sveti apostol Pavao šalje svog drugog učenika Ermija, da tu preuzme apostolstvo. Šest je godina i Ermije upravljao dalmatinskom Crkvom, do 68. godine.
Noviji latinski pisci, koje nekoliko Farlati spominje, jednoglasno potvrđuju episkopstvo Ermijevo u Dalmaciji.
Upravo za Ermijeva apostolata Dalmaciju je pohodio i sam apostol Pavao.
Poslije Ermija, spominju kao dalmatinskog episkopa, Domna antiohijskog. Po onome što smo do sada rekli, Domn ovaj bio je treći dalmatinski episkop: prvi Tit, drugi Ermije i treći Domn, a poslao ga je sam apostol Petar 2 da nastavi djelo Pavlovih učenika.
U toku prvih triju vijekova uhvatilo je kršćanstvo u Dalmaciji korijena i pored gonjenja za vrijeme koga su i ovdje zapisana mnoga imena mučenika, od kojih je ostao u naročitom poštovanju sv. Domnio, Dujmo, episkop solinski, koji je stradao u Dioklecijanovom gonjenju početkom 4. vijeka. Poslije Milanskog edikta (313.) kršćanstvo je i u Dalmaciji rapidno krenulo naprijed i uskoro na sceni crkvenih zbivanja vidimo mnoge značajne predstavnike dalmatinske crkve. Pored romanskih kolonija u Primorju se tada pojavljuju i grčke kolonije, koje jačaju naročito otkako je Dalmacija, najprije privremeno (437.), a poslije propasti zapadnog rimskog carstva (476.) definitivno došla pod vlast Bizanta, odnosno Istočnog carstva.
O biskupijama na području same Bosne koja je bila u sastavu Dalmacije znamo iz spisa solinskih sabora. Iz zapisa solinskih sabora iz 530. i 533. godine saznajemo kako je u to vrijeme u središtu Bosne, u tadašnjoj Bistui Novoj, negdje između Travnika i Zenice, možda u današnjem selu Mošunju, postojala dijeceza boestoensis ili bistuensis, na čijem je čelu bio biskup Andrija. Biskup Andrija supotpisuje akte crkvenih sabora god. 530. i 533. u Saloni, metropoli rimske Dalmacije.
Na saboru je bilo zaključeno kako se ta prevelika dijeceza treba podijeliti, i to tako da se utemelji još jedno sjedište biskupije, u municipiju Bistue Vetus (u blizini Bugojna). Brojna nalazišta otkrivena u tom dijelu Bosne svjedoče o dobro organiziranom vjerskom životu, ali o povijesti te biskupije prije dolaska Avara ne znamo gotovo ništa, međutim jasno je da je kršćanstvo prodrlo tu kad i u same primorske gradove, za apostolskih vremena. Biskupija Bistua obuhvaća posve sigurno srce i najstariji dio današnje Bosne. lako je zemlja već davno bila primila kršćanstvo nije imala svoje biskupije. Spadala je, po crkvenom i povijesnom zakonu metropoliji u Splitu. Nastala je vjerovatno već u 2. stoljeću. Od ostalih poznatijih biskupija vrijedne su spomena još: Martari kod Konjica i Delmium (Tomislavgrad). Značajni su i ostaci starokršćanskih crkava i basilika u različitim mjestima Bosne i Hercegovine: Založje kod Bihaća, Blagaj na Sani, Čipuljić kod Bugojna, Mošunj kod Travnika, Zenica, Mogorjelo, Klobuk i Potoci, što svjedoči o organiziranoj Crkvi na području ovih biskupija.
Avarskim pustošenjem, razorenjem Sirmiuma (682) i Salone (614/15) i doseljenjem Hrvata i Srba u naše krajeve propadaju stare biskupije, a s njima i znatan dio kršćana ovih strana. Kasnije se tijekom vremena, biskupije što obnavljaju što nove utemeljuju već tamo od VII. vijeka, kada počinje ponovno krštenje iz Rima pristiglih pogana (»accersitis a Roma missionariis«) , kako piše bizantski car Konstantin Porfirogenet. A oko 860. godine sveta braća Ćiril i Metodije počinju svoju misiju propovijedanja po slavenskim zemljama na slavenskom jeziku.3
Svoju posebnu biskupiju dobila je Bosna, prirodno, tek onda kad se je »horion Bosona«, kako je Porfirogenet (oko 950.) naziva, «zemljica Bosna», oko gornjeg toka istoimene rijeke, proširila i ojačala. Tu biskupiju nazivaju “ecclesia bosnensis", Crkva bosanska.
Spomen Bosanske biskupije nalazimo u najstarijem dijelu tzv. »Provinciale Vetus«, popisa crkvenih provincija i biskupija Zapadne crkve - u Istočnoj crkvi zovu se oni »taktikama« - prema kojem biskupija u Bosni postoji sigurno već negdje između god. 1060. i l075. Njezini biskupi primaju biskupsko posvećenje od dubrovačkog nadbiskupa o čemu svjedoči, sačuvani originalni dokument iz 1195. g. Bosna je naime izuzeta od vlasti barskog metropolite kojemu je bila podvrgnuta god. 1120. dubrovačkom nadbiskupu uz 10 drugih biskupija. Bosanski biskupi nose bez iznimke narodna imena i služe se staroslavenskim jezikom u liturgiji. Iz povijesnih vrela sigurno znamo za imena njih šestorice, ali nemamo mogućnosti da utvrdimo njihov redoslijed kao ni vrijeme njihove službe.
Već za vrijeme života svete braće4 javlja se u cijeloj Crkvi trojezična jeres, koju ponajviše širi germansko svećenstvo zbog političkih razloga, te se zbog toga vrši veliki pritisak na svećenstvo koje vrši službe na slavenskom jeziku.
Nakon smrti solunske braće germansko svećenstvo uspjeva uništiti i isposlovati kod pape zabranu slavenskog bogoslužja i propovijedanja. Međutim iako kratka vijeka dubogo ukorjenjena slavenska tradicija i glagoljaštvo uspijeva održati korjene unatoč stalnim napadima.
Pri osvjetljavanju latinsko-slavenskog jezičnog konflikta u Dalmaciji veliku ulogu imaju dva sačuvana papina pisma iz 925. godine.
Latinski kler je na spomenutom splitskom saboru 925. godine do temelja srušio sve projekte o samostalnoj glagoljaškoj hrvatskoj Crkvi.
Taj je sabor bio vješta stupica postavljena Hrvatima. Na tom je sinodu bio prisutan i kralj Tomislav, a hrvatsku Crkvu zastupao je Grgur Ninski.
Ovo je bio crkveni sabor (sinod) na kojemu su pravo glasa imali samo crkveni dostojanstvenici, tj. biskupi, dok stavovi velikaša i kralja nisu bili pravno mjerodavni.
To znači da se nasuprot nekolicini latinskih biskupa iz dalmatinskih gradova, uz koje su bili i papini poslanici, našao usamljen glas Grgura Ninskog. Odluke sabora bile su neumoljive, potpuno prekinuti glagoljaštvo.5
Drugi sabor 928. Godine potpuno uništava Grgura te za njega više neznamo.
Glagoljica je i dalje žilavo odolijevala latinizaciji šireći područje svog utjecaja. Potiskivana u Dalmaciji širila se u dalmatinskom zaleđu, a u Bosni gdje je već bila dobrano proširena dalje se razvija kao bosanska glagoljica - bosančica.
I što su te tvrdoglave seljačke popove dugačke brade i nešišane kose, koji su orali i kopali kao i ostali seljaci, gospoda iz gradova i biskupskih stolica više progonila i proklinjala, to su se oni više približavali narodu i postajali s njime jedno.
I na pojedinim biskupskim stolicama uvijek je bilo ljudi koji nisu zaboravljali stari borbeni plan o samostalnoj hrvatskoj Crkvi. Ti su biskupi bez obzira na zabrane i anateme posvećivali mlade popove koji su čitavo znanje o pismenosti stekli sričući "az-buki".
Tako se na hrvatskom teritoriju a kasnije u Bosni, u okviru Crkve, stvarala jedna zasebna nedisciplinirana formacija, nadahnuta otporom protiv latiniteta. Te se može govoriti o prvom stvaranju autokefalne Crkve na ovim prostorima.
Prvi dominikanac biskup u Bosni bio je bl. Ivan iz Westfalije (1233 -1235), kasnije general svog reda. Njegov nasljednik, također dominikanac, biskup Ponsa ili Povša gradi katedralu sv. Petra u naselju Brdo (»Burdo«) u župi Vrhbosni i uz nju kaptol (1239), u blizini istoimenog mjesta koje se još u XVI. vijeku naziva Vrhbosnom ili Vrhbosanjem. Povša prima darove za bosansku biskupiju, među kojim i od hercega Kolomana prostrane posjede u Slavoniji sa Đakovom, a u Bosni opet od bana Ninoslava potvrdu starih posjeda Crkve u raznim bosanskim župama; usto i novi poklon u Usori, svu zemlju između rijeka Save i Bosne do «vrela Modriče« i rječice Tolise. Kralj Bela IV. potvrđuje te darove svojom poveljom od 20. 7. 1244. U njoj se pak izrijekom nabrajaju sve stare crkve i svi posjedi Bosanske biskupije u još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu, a to su sljedeći: u župi Vrhbosni - Brdo, Bulina, Knešpolje i Vrutci; u ţupi Neretvi - Buljina; u župi Lepenici - Rotilj; u župi Vidgossa - Ljubinci; u Milama - crkva Kuzme i Damjana; u župi Lašvi - posjed kod "Tri crkve"; u župi Uskoplje - kod crkve sv. Ivana u selu Dobrošinu; u župi Brod - Bilino polje; u župi Borač - Prača zvana Biskupina. Navedene crkve su samo one uz koje je postojao veći posjed Bosanske biskupije, a ne sve koje su joj pripadale. Osim toga, tom popisu treba pridodati i Jošavicu, u blizini ušća Bosne u Savu, a koju je ban Stjepan Tvrtko poklonio bosanskom biskupu Petru.
Međutim pod pritiskom glagoljaša i slavenskog klera povlači se bosanski biskup Ponsa iz Vrhbosne u Đakovo i tamo stalno nastanjuje, makar da je pokoji biskup na dulje ili kraće vrijeme pokušavao opet svoju stolicu prenijeti u Bosnu, ali bez trajnijeg uspjeha. Isto tako i bosanski kaptol preseljuje u Đakovo. Nakon preseljenja latinskog biskupa u susjednu Slavoniju novopridošli dominikanci su se brinuli za latinske katolike u Bosni.
A za katolike glagoljaše skrb nastavljaju voditi opati zvani bosanski didovi, biranih od domaćeg klera. Najvažniji spis koji spominje njihova imena je takozvani Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko Kromirjanin 1393. Godine zabilježio imena 28 didova. U pogledu vremenoslovlja iz tog ulomka znamo da je tih 28 didova vladalo skupa oko 390 godina. Pretpostavlja se od 1010-1393.
Prva Batalova lista Jeremija, Azarija, Kukleč, Ivan, Godin, Tisemir, Didodrag, Bučina, Krač, Bratić, Budislav, Dragoš, Dragić, Lubin, Dražeta, Tomiša
Druga Batalova lista Rastudije, Radoje, Radovan I, Radovan II, Hlapoje, Dragost, Povrzen I, Radoslav II, Miroslav, Boleslav, Ratko I.
Godine 1199 srpski knez iz Zete, Vukan (Vlkan), poslao je papi Inocentu III pismo u kojem govori o postojanju hereze u Bosni. Vukan je tvrdio da su ban Kulin—vladar Bosne, te njegova žena i sestra, heretici. Štaviše, on je tvrdio da je Kulin primio heretike koje je Bernard protjerao, tretirajući ih kao prave katolike i oslovljavajući ih sa “kršćani par excellence”. Bitno je napomenuti da je papi bilo stalo do istine. Kada se radilo o Bosni, papa Inocent i njegovi nasljednici su uvijek tražili drugo, pa čak i treće mišljenje. Papa nije vjerovao lokalnim doušnicima, tako da je osnovao vlastitu mrežu izaslanika i istraživača koji su mu odmah podnosili izvještaje.
Ovo je jako važno svjedočanstvo zbog jedne činjenice da je Crkva bosanska do ovoga Vukanovog poziva, smatrana pravovjernom i da je se ona stvarno u jednom trenutku bila autokefalna Crkva u sastavu Katoličke Crkve, usprkos zabranama glagoljaštva.
Međutim ban Kulin kako bi dokazao da Crkva bosanska nema veze sa rečenom herezom koja se proširila čak sam poziva papu da pošalje svog predstavnika u Bosnu da sprovede istragu. Papa Inocent šalje svog izaslanika Ivana de Casamarisa i dubrovačkog arhiđakona Marina u Bosnu da ispitaju Kulin bana, njegovu ženu i njegove podanike o “svemu što ima veze sa vjerom i životom”, i u slučaju da nađu nešto što “smrdi na tu heretičku izopačenost, ili ako se odupru istinskom učenju, onda trebaju ispraviti takvu situaciju”. Papa ih je uputio na “ustav” o herezi koji je on sam pripremio.
Moguće je da su Ivan de Casamaris i Marin proveli jednu cijelu zimu u Bosni, od kraja novembra do početka aprila. Pošto je njihov zadatak bio da ustanove istinu o herezi, papin izaslanik je putovao po državi zajedno sa Marinom, pritom zastajući u raznim zajednicama krstjana ili hižama – ovi zborovi (conventicule) se spominju u splitskom ediktu iz 1185. godine – gdje su ispitivali monahe, opate i kaluđerice o njihovim vjerovanjima i običajima. Ivan je vjerovatno imao listu zabluda patarena, ili katara, da mu služi kao vodilja.
Marin mu je bio prevodilac, jer popovi većinom nisu znali latinski. Ako bi naišli na dokumente na slavenskom jeziku, Marin ih je prevodio.
Ivan de Casamris međutim ne nalazi ni na kakvu herezu među ovom Crkvom već samo nemar o pitanju redovničke stege.
Stoga 8. Travnja 1203 sedam velikodostojnika ove crkve gosti Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš te ban Kulin I Marin arhiđakon Dubrovački potpisuju Izjavu o tome da se odriču raskola za koji ih se tereti te da će popraviti pitanje stege u svojim samostanima.
Nakon toga vremena u Bosni vlada zatišje do 1291. godine kada u Bosnu dolaze franjevci. Iako je papa Grgur IX. imenovao dominikance isključivim inkvizitorima još u prvoj polovici 13. st., zahvaljujući dobrim vezama koje su imali s Rimom, franjevci su isposlovali kod pape Ivana XXII. 1330. god. presudu u svoju korist, nakon čega su dominikanci sve više bili potiskivani iz Bosne, da bi ih do Turske okupacije potpuno nestalo.
Veliki turski ratovi koji napreduju prema Bosni stvaraju nemire i zbunjenost I na ovim područjima.
Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i došao kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije te iste godine, sudeci po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.
Turskim osvajanjem Bosne (1463) te kasnije Srijema i Slavonije kao i većeg dijela Mađarske nakon izgubljene bitke na Mohačkom polju (1526) gdje uz kralja Ljudevita II. i neke crkvene dostojanstvenike gine i đakovački biskup Juraj Paližna, bila je za dugo vremena zapečaćena sudbina tih zemalja, Katolička crkva što latinske što glagoljaške tradicije pretrpjela je teške udarce; izgubila je većinu svojih crkava, samostana i škola kao i dio vjernika koji prelazi na islam (oko Požege, Broda i drugdje) te se nakon oslobođenja Slavonije u Bečkom ratu (1683-1699) povlače uglavnom u Bosnu. Po potrebi turske države dolazi da većih seoba uglavnom srpskog i pravoslavnog elementa na granicama carstva.
Za razliku od Slavonije, Bečki rat za oslobođenje (1683.-1699.) nije u Bosni postigao željeni cilj. Naime, iako je austro-ugarska vojska uspijevala povremeno osloboditi i veća područja Bosne, ona bi ponovno i ponovno, i na kraju konačno pala u ruke Turcima. Sam je rat za sobom nosio mnoga uništenja i razaranja, kako sa strane Turaka, tako i sa strane Austro-ugarske. Tako su nestale mnoge župe, samostani i crkve. Katolici su velikim dijelom prebjegli, bojeći se turske odmazde, u slobodne krajeve, predvođeni i sada franjevcima. Na području cijele današnje Bosne i Hercegovine ostalo je tek oko 25.000 katolika (što slavenske što latinske tradicije), 26 franjevaca (svećenika) i 3 brata laika, a od nekadašnjih deset samostana i mnogobrojnih glagoljaških krstjanskih hiža preživljava samo tri samostana: u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu
Sveta je Stolica 1735. god. osnovala Bosanski vikarijat, te tako omogućila kakvo-takvo crkveno hijerarhijsko ustrojstvo ondje. Službu apostolskog vikara vršio je jedan od gvardijana samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, gdje je i rezidirao. Tako se jurisdikcija bosanskog biskupa u Đakovu nad samom Bosnom i pravno prekida, iako je stvarno nestala davno prije. No, ni apostolski vikari nisu mogli postići ingerenciju nad vjernicima i župama, nego su zbog toga bili u stalnom sukobu s franjevcima koji su sada zapravo može se reći preuzeli Crkvu bosansku i glagoljaštvo-krstjanstvo premda u drukčijem stilu nego je to dosad bilo. Što potvrđuje i to da franjevci preuzimaju slavenski jezik i pismo bosančicu i njime se u većini slučajeva služe premda poznaju i latinski.
Radi lakšeg upravljanja, Sveta Stolica je 1846. god. podijelila Vikarijat na Bosanski i Hercegovački. Kada je pak Bosna došla pod austrijsku vlast, otvara se mogućnost za uspostavu redovite hijerarhije. To je učinio Lav XIII. svojom bulom Ex hac Augusta, od 5. srpnja 1881., kada u Sarajevu uspostavlja Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, sa sufraganskim biskupijama u Banja Luci i Mostaru, kojima će kasnije biti pridodana netaknuta Trebinjsko-mrkanjska biskupija, 76 a prvim njezinim nadbiskupom imenuje Josipa Stadlera, rođenjem iz Slavonskog Broda. No, ni on se nije uspio dogovoriti s franjevcima, nego je, nakon mučnih i dugotrajnih neuspješnih pregovora, odluku morala donijeti Sveta Stolica, prema kojoj franjevci
zadržavaju 59 župa, a biskup dobija jurisdikciju nad ukupno 35, i to 24 u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i 9 u Banjalučkoj biskupiji.
1 Dalmacija se pružala od istočne obale Jadrana prema unutrašnjosti, dopirući i do Save. Rimska provincija Dalmacija imala je daleko veću površinu nego Dalmacija iz vremena Austro-Ugarske. Ona je obuhvaćala ne samo današnju Dalmaciju, nego i najveći dio Bosne i Hercegovine, Crnu Goru, zapadnu Srbiju, najveći dio Hrvatske, i dijelove Slovenije i Albanije. Njene granice bile su otprilike ove: Jadransko more, od područja rijeke Raše (u Istri) do ušća rijeke Drima.
Najvažniji gradovi su bili Salona (Solin), Senia (Senj), Jader (Zadar), Faros (Stari Grad), Epidaurum (Cavtat), Risinium (Risan), Acruvium (Kotor), Skodra (Skadar).
2 A blaženi je Petar tako ustanovio bio, da budu postavljeni kršćanski prvosvećenici u dotičnim gradovima svijeta na onaj način, kao što je to u starina ustanovljeno bilo kod neznabožaca, te u onim gradovima, u kojima su bili neznabožački predstojnici, koji se zvahu protoflamini, naredio je da se postave episkopi, a u glavnim gradovima dotičnih provincija, gdje su bili arhiflamini, da se postave arhiepiskopi. Takvim je načinom za zemlje duž Jadranskog mora odredio tri prvosvćenika: Apolinarija za Ravenu, glavni grad Emilije, jevanđelista Marka za Akvileju, glavno mjesto Mletačke i Istre, i Domna za Solin, glavno mjesto Dalmacije i Hrvatske.
3 Ćiril i Metodije počinju svoju misiju propovijedanja po slavenskim zemljama. na poziv Velikomoravskog kneza Ratislava koji je zatražio od cara Mihajla III da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je poslao braću misionare Konstantina i Metodija, jer su oni iz Soluna, a svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Braća su na osnovu postojećeg pisma stvorili pismo glagoljicu I na osnovu govora makedonskih Slavena iz okoline Soluna, u IX veku stvorili Staroslavenski jezik (stsl. словѣньскъ ѩзъıкъ; nazivan i crkvenoslavenski, starocrkvenoslavenski). Ovaj jezik nesmije se mješati sa praslavenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode porjeklo svi slavenski jezici, uključujući i staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski. U starim se spisima ovaj jezik nazivao jednostavno slavenskim (slovѣnьskъ).
4 Solunska braća su u Rimu uspjela dobiti dozvolu pape Hadrijana II (867—872) za bogosluženje na slavenskom jeziku, ali se tokom boravka Konstantin razbolio, zamonašio uzevši ime Ćirilo (grč. Κύριλλος - Господњи) i umro 14. veljače. Metodije se 870. godine vratio prvo u Panoniju, a zatim i u Moravsku, sa titulom moravskopanonskog arhiepiskopa, ponovo naišavši na jak otpor germanskog svećenstva podržanog novim velikomoravskim knezom Svatoplukom I (870—894). Na velikom saboru germanskog svećenstva Metodije je optužen za jeres i zatočen u Regenzburgu. Iako je 873. godine oslobeđen na insistiranje pape Jovana VIII (872—882), već je 880. godine morao ponovo putovati u Rim da opravda svoje djelovanje.
5 Odluke sabora: Legalizirana je laž da je apostol Petar poslao blaženog Dujma u Salonu te "ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajne". Na temelju toga splitska crkva dobiva metropolitanski naslov, a pod jurisdikciju njezina biskupa potpao je čitav teritorij Hrvatske države. U vezi s prvom odlukom dokinute su i sve promjene koje su u pogledu crkvene organizacije nastale poslije pada Salone, pa je tako ukinuta i Ninska biskupija.
Određeno je da se ondje gdje je to moguće obnove stare biskupije iz rimskog doba. Biskupima je zabranjeno ("neka se koji biskup naše pokrajne ne usudi...") zaređivati svećenike "koji upotrebljavaju slavenski jezik". Slavenskim popovima dopušteno je služiti misu "samo ako bi bila oskudica (latinskih) svećenika", ali i u tom slučaju treba za svakog takvog svećenika ishoditi posebnu dozvolu rimskog pape da smije obavljati službu.
Titova je djelatnost u Dalmaciji trajala od 55. do 61. godine, i po plodovima je bila bogata. Titu, u pravome smislu, pripada ime apostol Dalmacije.
Blaženi Jeronim, porijeklom Dalmatinac, također govori o Pavlovoj propovijedi u Iliriku, a Epifanije Ciparski opet tvrdi da je apostol Luka (možda kao pratilac Pavlov) učestvovao u evangelizaciji Dalmacije, Galije, Italije i Makedonije.
Nakon Tita, sveti apostol Pavao šalje svog drugog učenika Ermija, da tu preuzme apostolstvo. Šest je godina i Ermije upravljao dalmatinskom Crkvom, do 68. godine.
Noviji latinski pisci, koje nekoliko Farlati spominje, jednoglasno potvrđuju episkopstvo Ermijevo u Dalmaciji.
Upravo za Ermijeva apostolata Dalmaciju je pohodio i sam apostol Pavao.
Poslije Ermija, spominju kao dalmatinskog episkopa, Domna antiohijskog. Po onome što smo do sada rekli, Domn ovaj bio je treći dalmatinski episkop: prvi Tit, drugi Ermije i treći Domn, a poslao ga je sam apostol Petar 2 da nastavi djelo Pavlovih učenika.
U toku prvih triju vijekova uhvatilo je kršćanstvo u Dalmaciji korijena i pored gonjenja za vrijeme koga su i ovdje zapisana mnoga imena mučenika, od kojih je ostao u naročitom poštovanju sv. Domnio, Dujmo, episkop solinski, koji je stradao u Dioklecijanovom gonjenju početkom 4. vijeka. Poslije Milanskog edikta (313.) kršćanstvo je i u Dalmaciji rapidno krenulo naprijed i uskoro na sceni crkvenih zbivanja vidimo mnoge značajne predstavnike dalmatinske crkve. Pored romanskih kolonija u Primorju se tada pojavljuju i grčke kolonije, koje jačaju naročito otkako je Dalmacija, najprije privremeno (437.), a poslije propasti zapadnog rimskog carstva (476.) definitivno došla pod vlast Bizanta, odnosno Istočnog carstva.
O biskupijama na području same Bosne koja je bila u sastavu Dalmacije znamo iz spisa solinskih sabora. Iz zapisa solinskih sabora iz 530. i 533. godine saznajemo kako je u to vrijeme u središtu Bosne, u tadašnjoj Bistui Novoj, negdje između Travnika i Zenice, možda u današnjem selu Mošunju, postojala dijeceza boestoensis ili bistuensis, na čijem je čelu bio biskup Andrija. Biskup Andrija supotpisuje akte crkvenih sabora god. 530. i 533. u Saloni, metropoli rimske Dalmacije.
Na saboru je bilo zaključeno kako se ta prevelika dijeceza treba podijeliti, i to tako da se utemelji još jedno sjedište biskupije, u municipiju Bistue Vetus (u blizini Bugojna). Brojna nalazišta otkrivena u tom dijelu Bosne svjedoče o dobro organiziranom vjerskom životu, ali o povijesti te biskupije prije dolaska Avara ne znamo gotovo ništa, međutim jasno je da je kršćanstvo prodrlo tu kad i u same primorske gradove, za apostolskih vremena. Biskupija Bistua obuhvaća posve sigurno srce i najstariji dio današnje Bosne. lako je zemlja već davno bila primila kršćanstvo nije imala svoje biskupije. Spadala je, po crkvenom i povijesnom zakonu metropoliji u Splitu. Nastala je vjerovatno već u 2. stoljeću. Od ostalih poznatijih biskupija vrijedne su spomena još: Martari kod Konjica i Delmium (Tomislavgrad). Značajni su i ostaci starokršćanskih crkava i basilika u različitim mjestima Bosne i Hercegovine: Založje kod Bihaća, Blagaj na Sani, Čipuljić kod Bugojna, Mošunj kod Travnika, Zenica, Mogorjelo, Klobuk i Potoci, što svjedoči o organiziranoj Crkvi na području ovih biskupija.
Avarskim pustošenjem, razorenjem Sirmiuma (682) i Salone (614/15) i doseljenjem Hrvata i Srba u naše krajeve propadaju stare biskupije, a s njima i znatan dio kršćana ovih strana. Kasnije se tijekom vremena, biskupije što obnavljaju što nove utemeljuju već tamo od VII. vijeka, kada počinje ponovno krštenje iz Rima pristiglih pogana (»accersitis a Roma missionariis«) , kako piše bizantski car Konstantin Porfirogenet. A oko 860. godine sveta braća Ćiril i Metodije počinju svoju misiju propovijedanja po slavenskim zemljama na slavenskom jeziku.3
Svoju posebnu biskupiju dobila je Bosna, prirodno, tek onda kad se je »horion Bosona«, kako je Porfirogenet (oko 950.) naziva, «zemljica Bosna», oko gornjeg toka istoimene rijeke, proširila i ojačala. Tu biskupiju nazivaju “ecclesia bosnensis", Crkva bosanska.
Spomen Bosanske biskupije nalazimo u najstarijem dijelu tzv. »Provinciale Vetus«, popisa crkvenih provincija i biskupija Zapadne crkve - u Istočnoj crkvi zovu se oni »taktikama« - prema kojem biskupija u Bosni postoji sigurno već negdje između god. 1060. i l075. Njezini biskupi primaju biskupsko posvećenje od dubrovačkog nadbiskupa o čemu svjedoči, sačuvani originalni dokument iz 1195. g. Bosna je naime izuzeta od vlasti barskog metropolite kojemu je bila podvrgnuta god. 1120. dubrovačkom nadbiskupu uz 10 drugih biskupija. Bosanski biskupi nose bez iznimke narodna imena i služe se staroslavenskim jezikom u liturgiji. Iz povijesnih vrela sigurno znamo za imena njih šestorice, ali nemamo mogućnosti da utvrdimo njihov redoslijed kao ni vrijeme njihove službe.
Već za vrijeme života svete braće4 javlja se u cijeloj Crkvi trojezična jeres, koju ponajviše širi germansko svećenstvo zbog političkih razloga, te se zbog toga vrši veliki pritisak na svećenstvo koje vrši službe na slavenskom jeziku.
Nakon smrti solunske braće germansko svećenstvo uspjeva uništiti i isposlovati kod pape zabranu slavenskog bogoslužja i propovijedanja. Međutim iako kratka vijeka dubogo ukorjenjena slavenska tradicija i glagoljaštvo uspijeva održati korjene unatoč stalnim napadima.
Pri osvjetljavanju latinsko-slavenskog jezičnog konflikta u Dalmaciji veliku ulogu imaju dva sačuvana papina pisma iz 925. godine.
Latinski kler je na spomenutom splitskom saboru 925. godine do temelja srušio sve projekte o samostalnoj glagoljaškoj hrvatskoj Crkvi.
Taj je sabor bio vješta stupica postavljena Hrvatima. Na tom je sinodu bio prisutan i kralj Tomislav, a hrvatsku Crkvu zastupao je Grgur Ninski.
Ovo je bio crkveni sabor (sinod) na kojemu su pravo glasa imali samo crkveni dostojanstvenici, tj. biskupi, dok stavovi velikaša i kralja nisu bili pravno mjerodavni.
To znači da se nasuprot nekolicini latinskih biskupa iz dalmatinskih gradova, uz koje su bili i papini poslanici, našao usamljen glas Grgura Ninskog. Odluke sabora bile su neumoljive, potpuno prekinuti glagoljaštvo.5
Drugi sabor 928. Godine potpuno uništava Grgura te za njega više neznamo.
Glagoljica je i dalje žilavo odolijevala latinizaciji šireći područje svog utjecaja. Potiskivana u Dalmaciji širila se u dalmatinskom zaleđu, a u Bosni gdje je već bila dobrano proširena dalje se razvija kao bosanska glagoljica - bosančica.
I što su te tvrdoglave seljačke popove dugačke brade i nešišane kose, koji su orali i kopali kao i ostali seljaci, gospoda iz gradova i biskupskih stolica više progonila i proklinjala, to su se oni više približavali narodu i postajali s njime jedno.
I na pojedinim biskupskim stolicama uvijek je bilo ljudi koji nisu zaboravljali stari borbeni plan o samostalnoj hrvatskoj Crkvi. Ti su biskupi bez obzira na zabrane i anateme posvećivali mlade popove koji su čitavo znanje o pismenosti stekli sričući "az-buki".
Tako se na hrvatskom teritoriju a kasnije u Bosni, u okviru Crkve, stvarala jedna zasebna nedisciplinirana formacija, nadahnuta otporom protiv latiniteta. Te se može govoriti o prvom stvaranju autokefalne Crkve na ovim prostorima.
Prvi dominikanac biskup u Bosni bio je bl. Ivan iz Westfalije (1233 -1235), kasnije general svog reda. Njegov nasljednik, također dominikanac, biskup Ponsa ili Povša gradi katedralu sv. Petra u naselju Brdo (»Burdo«) u župi Vrhbosni i uz nju kaptol (1239), u blizini istoimenog mjesta koje se još u XVI. vijeku naziva Vrhbosnom ili Vrhbosanjem. Povša prima darove za bosansku biskupiju, među kojim i od hercega Kolomana prostrane posjede u Slavoniji sa Đakovom, a u Bosni opet od bana Ninoslava potvrdu starih posjeda Crkve u raznim bosanskim župama; usto i novi poklon u Usori, svu zemlju između rijeka Save i Bosne do «vrela Modriče« i rječice Tolise. Kralj Bela IV. potvrđuje te darove svojom poveljom od 20. 7. 1244. U njoj se pak izrijekom nabrajaju sve stare crkve i svi posjedi Bosanske biskupije u još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu, a to su sljedeći: u župi Vrhbosni - Brdo, Bulina, Knešpolje i Vrutci; u ţupi Neretvi - Buljina; u župi Lepenici - Rotilj; u župi Vidgossa - Ljubinci; u Milama - crkva Kuzme i Damjana; u župi Lašvi - posjed kod "Tri crkve"; u župi Uskoplje - kod crkve sv. Ivana u selu Dobrošinu; u župi Brod - Bilino polje; u župi Borač - Prača zvana Biskupina. Navedene crkve su samo one uz koje je postojao veći posjed Bosanske biskupije, a ne sve koje su joj pripadale. Osim toga, tom popisu treba pridodati i Jošavicu, u blizini ušća Bosne u Savu, a koju je ban Stjepan Tvrtko poklonio bosanskom biskupu Petru.
Međutim pod pritiskom glagoljaša i slavenskog klera povlači se bosanski biskup Ponsa iz Vrhbosne u Đakovo i tamo stalno nastanjuje, makar da je pokoji biskup na dulje ili kraće vrijeme pokušavao opet svoju stolicu prenijeti u Bosnu, ali bez trajnijeg uspjeha. Isto tako i bosanski kaptol preseljuje u Đakovo. Nakon preseljenja latinskog biskupa u susjednu Slavoniju novopridošli dominikanci su se brinuli za latinske katolike u Bosni.
A za katolike glagoljaše skrb nastavljaju voditi opati zvani bosanski didovi, biranih od domaćeg klera. Najvažniji spis koji spominje njihova imena je takozvani Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko Kromirjanin 1393. Godine zabilježio imena 28 didova. U pogledu vremenoslovlja iz tog ulomka znamo da je tih 28 didova vladalo skupa oko 390 godina. Pretpostavlja se od 1010-1393.
Prva Batalova lista Jeremija, Azarija, Kukleč, Ivan, Godin, Tisemir, Didodrag, Bučina, Krač, Bratić, Budislav, Dragoš, Dragić, Lubin, Dražeta, Tomiša
Druga Batalova lista Rastudije, Radoje, Radovan I, Radovan II, Hlapoje, Dragost, Povrzen I, Radoslav II, Miroslav, Boleslav, Ratko I.
Godine 1199 srpski knez iz Zete, Vukan (Vlkan), poslao je papi Inocentu III pismo u kojem govori o postojanju hereze u Bosni. Vukan je tvrdio da su ban Kulin—vladar Bosne, te njegova žena i sestra, heretici. Štaviše, on je tvrdio da je Kulin primio heretike koje je Bernard protjerao, tretirajući ih kao prave katolike i oslovljavajući ih sa “kršćani par excellence”. Bitno je napomenuti da je papi bilo stalo do istine. Kada se radilo o Bosni, papa Inocent i njegovi nasljednici su uvijek tražili drugo, pa čak i treće mišljenje. Papa nije vjerovao lokalnim doušnicima, tako da je osnovao vlastitu mrežu izaslanika i istraživača koji su mu odmah podnosili izvještaje.
Ovo je jako važno svjedočanstvo zbog jedne činjenice da je Crkva bosanska do ovoga Vukanovog poziva, smatrana pravovjernom i da je se ona stvarno u jednom trenutku bila autokefalna Crkva u sastavu Katoličke Crkve, usprkos zabranama glagoljaštva.
Međutim ban Kulin kako bi dokazao da Crkva bosanska nema veze sa rečenom herezom koja se proširila čak sam poziva papu da pošalje svog predstavnika u Bosnu da sprovede istragu. Papa Inocent šalje svog izaslanika Ivana de Casamarisa i dubrovačkog arhiđakona Marina u Bosnu da ispitaju Kulin bana, njegovu ženu i njegove podanike o “svemu što ima veze sa vjerom i životom”, i u slučaju da nađu nešto što “smrdi na tu heretičku izopačenost, ili ako se odupru istinskom učenju, onda trebaju ispraviti takvu situaciju”. Papa ih je uputio na “ustav” o herezi koji je on sam pripremio.
Moguće je da su Ivan de Casamaris i Marin proveli jednu cijelu zimu u Bosni, od kraja novembra do početka aprila. Pošto je njihov zadatak bio da ustanove istinu o herezi, papin izaslanik je putovao po državi zajedno sa Marinom, pritom zastajući u raznim zajednicama krstjana ili hižama – ovi zborovi (conventicule) se spominju u splitskom ediktu iz 1185. godine – gdje su ispitivali monahe, opate i kaluđerice o njihovim vjerovanjima i običajima. Ivan je vjerovatno imao listu zabluda patarena, ili katara, da mu služi kao vodilja.
Marin mu je bio prevodilac, jer popovi većinom nisu znali latinski. Ako bi naišli na dokumente na slavenskom jeziku, Marin ih je prevodio.
Ivan de Casamris međutim ne nalazi ni na kakvu herezu među ovom Crkvom već samo nemar o pitanju redovničke stege.
Stoga 8. Travnja 1203 sedam velikodostojnika ove crkve gosti Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš te ban Kulin I Marin arhiđakon Dubrovački potpisuju Izjavu o tome da se odriču raskola za koji ih se tereti te da će popraviti pitanje stege u svojim samostanima.
Nakon toga vremena u Bosni vlada zatišje do 1291. godine kada u Bosnu dolaze franjevci. Iako je papa Grgur IX. imenovao dominikance isključivim inkvizitorima još u prvoj polovici 13. st., zahvaljujući dobrim vezama koje su imali s Rimom, franjevci su isposlovali kod pape Ivana XXII. 1330. god. presudu u svoju korist, nakon čega su dominikanci sve više bili potiskivani iz Bosne, da bi ih do Turske okupacije potpuno nestalo.
Veliki turski ratovi koji napreduju prema Bosni stvaraju nemire i zbunjenost I na ovim područjima.
Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i došao kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije te iste godine, sudeci po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.
Turskim osvajanjem Bosne (1463) te kasnije Srijema i Slavonije kao i većeg dijela Mađarske nakon izgubljene bitke na Mohačkom polju (1526) gdje uz kralja Ljudevita II. i neke crkvene dostojanstvenike gine i đakovački biskup Juraj Paližna, bila je za dugo vremena zapečaćena sudbina tih zemalja, Katolička crkva što latinske što glagoljaške tradicije pretrpjela je teške udarce; izgubila je većinu svojih crkava, samostana i škola kao i dio vjernika koji prelazi na islam (oko Požege, Broda i drugdje) te se nakon oslobođenja Slavonije u Bečkom ratu (1683-1699) povlače uglavnom u Bosnu. Po potrebi turske države dolazi da većih seoba uglavnom srpskog i pravoslavnog elementa na granicama carstva.
Za razliku od Slavonije, Bečki rat za oslobođenje (1683.-1699.) nije u Bosni postigao željeni cilj. Naime, iako je austro-ugarska vojska uspijevala povremeno osloboditi i veća područja Bosne, ona bi ponovno i ponovno, i na kraju konačno pala u ruke Turcima. Sam je rat za sobom nosio mnoga uništenja i razaranja, kako sa strane Turaka, tako i sa strane Austro-ugarske. Tako su nestale mnoge župe, samostani i crkve. Katolici su velikim dijelom prebjegli, bojeći se turske odmazde, u slobodne krajeve, predvođeni i sada franjevcima. Na području cijele današnje Bosne i Hercegovine ostalo je tek oko 25.000 katolika (što slavenske što latinske tradicije), 26 franjevaca (svećenika) i 3 brata laika, a od nekadašnjih deset samostana i mnogobrojnih glagoljaških krstjanskih hiža preživljava samo tri samostana: u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu
Sveta je Stolica 1735. god. osnovala Bosanski vikarijat, te tako omogućila kakvo-takvo crkveno hijerarhijsko ustrojstvo ondje. Službu apostolskog vikara vršio je jedan od gvardijana samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, gdje je i rezidirao. Tako se jurisdikcija bosanskog biskupa u Đakovu nad samom Bosnom i pravno prekida, iako je stvarno nestala davno prije. No, ni apostolski vikari nisu mogli postići ingerenciju nad vjernicima i župama, nego su zbog toga bili u stalnom sukobu s franjevcima koji su sada zapravo može se reći preuzeli Crkvu bosansku i glagoljaštvo-krstjanstvo premda u drukčijem stilu nego je to dosad bilo. Što potvrđuje i to da franjevci preuzimaju slavenski jezik i pismo bosančicu i njime se u većini slučajeva služe premda poznaju i latinski.
Radi lakšeg upravljanja, Sveta Stolica je 1846. god. podijelila Vikarijat na Bosanski i Hercegovački. Kada je pak Bosna došla pod austrijsku vlast, otvara se mogućnost za uspostavu redovite hijerarhije. To je učinio Lav XIII. svojom bulom Ex hac Augusta, od 5. srpnja 1881., kada u Sarajevu uspostavlja Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, sa sufraganskim biskupijama u Banja Luci i Mostaru, kojima će kasnije biti pridodana netaknuta Trebinjsko-mrkanjska biskupija, 76 a prvim njezinim nadbiskupom imenuje Josipa Stadlera, rođenjem iz Slavonskog Broda. No, ni on se nije uspio dogovoriti s franjevcima, nego je, nakon mučnih i dugotrajnih neuspješnih pregovora, odluku morala donijeti Sveta Stolica, prema kojoj franjevci
zadržavaju 59 župa, a biskup dobija jurisdikciju nad ukupno 35, i to 24 u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i 9 u Banjalučkoj biskupiji.
1 Dalmacija se pružala od istočne obale Jadrana prema unutrašnjosti, dopirući i do Save. Rimska provincija Dalmacija imala je daleko veću površinu nego Dalmacija iz vremena Austro-Ugarske. Ona je obuhvaćala ne samo današnju Dalmaciju, nego i najveći dio Bosne i Hercegovine, Crnu Goru, zapadnu Srbiju, najveći dio Hrvatske, i dijelove Slovenije i Albanije. Njene granice bile su otprilike ove: Jadransko more, od područja rijeke Raše (u Istri) do ušća rijeke Drima.
Najvažniji gradovi su bili Salona (Solin), Senia (Senj), Jader (Zadar), Faros (Stari Grad), Epidaurum (Cavtat), Risinium (Risan), Acruvium (Kotor), Skodra (Skadar).
2 A blaženi je Petar tako ustanovio bio, da budu postavljeni kršćanski prvosvećenici u dotičnim gradovima svijeta na onaj način, kao što je to u starina ustanovljeno bilo kod neznabožaca, te u onim gradovima, u kojima su bili neznabožački predstojnici, koji se zvahu protoflamini, naredio je da se postave episkopi, a u glavnim gradovima dotičnih provincija, gdje su bili arhiflamini, da se postave arhiepiskopi. Takvim je načinom za zemlje duž Jadranskog mora odredio tri prvosvćenika: Apolinarija za Ravenu, glavni grad Emilije, jevanđelista Marka za Akvileju, glavno mjesto Mletačke i Istre, i Domna za Solin, glavno mjesto Dalmacije i Hrvatske.
3 Ćiril i Metodije počinju svoju misiju propovijedanja po slavenskim zemljama. na poziv Velikomoravskog kneza Ratislava koji je zatražio od cara Mihajla III da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je poslao braću misionare Konstantina i Metodija, jer su oni iz Soluna, a svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Braća su na osnovu postojećeg pisma stvorili pismo glagoljicu I na osnovu govora makedonskih Slavena iz okoline Soluna, u IX veku stvorili Staroslavenski jezik (stsl. словѣньскъ ѩзъıкъ; nazivan i crkvenoslavenski, starocrkvenoslavenski). Ovaj jezik nesmije se mješati sa praslavenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode porjeklo svi slavenski jezici, uključujući i staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski. U starim se spisima ovaj jezik nazivao jednostavno slavenskim (slovѣnьskъ).
4 Solunska braća su u Rimu uspjela dobiti dozvolu pape Hadrijana II (867—872) za bogosluženje na slavenskom jeziku, ali se tokom boravka Konstantin razbolio, zamonašio uzevši ime Ćirilo (grč. Κύριλλος - Господњи) i umro 14. veljače. Metodije se 870. godine vratio prvo u Panoniju, a zatim i u Moravsku, sa titulom moravskopanonskog arhiepiskopa, ponovo naišavši na jak otpor germanskog svećenstva podržanog novim velikomoravskim knezom Svatoplukom I (870—894). Na velikom saboru germanskog svećenstva Metodije je optužen za jeres i zatočen u Regenzburgu. Iako je 873. godine oslobeđen na insistiranje pape Jovana VIII (872—882), već je 880. godine morao ponovo putovati u Rim da opravda svoje djelovanje.
5 Odluke sabora: Legalizirana je laž da je apostol Petar poslao blaženog Dujma u Salonu te "ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajne". Na temelju toga splitska crkva dobiva metropolitanski naslov, a pod jurisdikciju njezina biskupa potpao je čitav teritorij Hrvatske države. U vezi s prvom odlukom dokinute su i sve promjene koje su u pogledu crkvene organizacije nastale poslije pada Salone, pa je tako ukinuta i Ninska biskupija.
Određeno je da se ondje gdje je to moguće obnove stare biskupije iz rimskog doba. Biskupima je zabranjeno ("neka se koji biskup naše pokrajne ne usudi...") zaređivati svećenike "koji upotrebljavaju slavenski jezik". Slavenskim popovima dopušteno je služiti misu "samo ako bi bila oskudica (latinskih) svećenika", ali i u tom slučaju treba za svakog takvog svećenika ishoditi posebnu dozvolu rimskog pape da smije obavljati službu.