Glagoljsko
Glagoljsko pjevanje je poseban način liturgijskog pjevanja zapadne crkve, koji se razvio i održao u primorskim krajevima Hrvatske u okviru glagoljskog bogoslužja.
(za razliku od staroslavenskog crkvenog pjevanja pod kojim se razumijeva pojenje istočnog obreda). Glagoljsko pjevanje su stvarali svećenici i klerici glagoljaši koji su liturgijske čine obavljali na crkveno-slavenskom jeziku hrvatske redakcije, služeći se liturgijskim knjigama pisanim glagoljicom. Medjutim, u njegovu su izgrađivanju sudjelovali i laici pjevajući na narodnom jeziku pjesme kojih nema u Rimskom obredniku, ali se većinom skladno nadovezuju na propisane liturgijske čine (npr. Gospin plač ili U se vrime godišća). Na taj su način u glagoljsko pjevanje tokom vremena ušle, pored liturgijskih napjeva, i tzv. paraliturgijske pjesme protkane obilježjima vokalne folklorne glazbe hrvatskih krajeva te se u Bosni razvilo kao bosanski pučki napjev i služio je kao redovno pjevanje pri bogoslužjima pa i Liturgijama.
O postanku glagoljskog pjevanja nema pouzdanih podataka. Pretpostavlja se da se pojavilo pri kraju IX stoljeća u primorskoj Hrvatskoj i da su ga utemeljili benediktinci, a kasnije su im se pridružili i drugi redovi. U XV vijeku spominju se franjevci trećorednici - glagoljaši u Zadru, na ostrvu Ugljan (zatim na ostrvu Dugi otok) na ostrvu Apsori (danas Cres i Lošinj), kasnije se raširilo i isprva se razvijalo pod utjecajem bizantske crkvene glazbe. Kasnije su u glagoljsko pjevanje prodrli i elementi gregorijanskog (rimskog) pjevanja, a s paraliturgijskim pjesmama i elementi hrvatskog glazbenog folklora. Budući da se glagoljsko pjevanje prenosilo usmenom predajom, ne može se, utvrditi koliko se u novijem repertoaru sačuvalo starijih slojeva. Od starih napjeva zabilježena su u Hrvatskoj, koliko je poznato, samo dva napjeva uz dva osmeračka dvostiha iz staro-hrvatskog prikazanja Čin od muke Spasitelja našeg, pisane glagoljicom (u kodeksu iz Vinodola ili Rijeke, 1556).
(za razliku od staroslavenskog crkvenog pjevanja pod kojim se razumijeva pojenje istočnog obreda). Glagoljsko pjevanje su stvarali svećenici i klerici glagoljaši koji su liturgijske čine obavljali na crkveno-slavenskom jeziku hrvatske redakcije, služeći se liturgijskim knjigama pisanim glagoljicom. Medjutim, u njegovu su izgrađivanju sudjelovali i laici pjevajući na narodnom jeziku pjesme kojih nema u Rimskom obredniku, ali se većinom skladno nadovezuju na propisane liturgijske čine (npr. Gospin plač ili U se vrime godišća). Na taj su način u glagoljsko pjevanje tokom vremena ušle, pored liturgijskih napjeva, i tzv. paraliturgijske pjesme protkane obilježjima vokalne folklorne glazbe hrvatskih krajeva te se u Bosni razvilo kao bosanski pučki napjev i služio je kao redovno pjevanje pri bogoslužjima pa i Liturgijama.
O postanku glagoljskog pjevanja nema pouzdanih podataka. Pretpostavlja se da se pojavilo pri kraju IX stoljeća u primorskoj Hrvatskoj i da su ga utemeljili benediktinci, a kasnije su im se pridružili i drugi redovi. U XV vijeku spominju se franjevci trećorednici - glagoljaši u Zadru, na ostrvu Ugljan (zatim na ostrvu Dugi otok) na ostrvu Apsori (danas Cres i Lošinj), kasnije se raširilo i isprva se razvijalo pod utjecajem bizantske crkvene glazbe. Kasnije su u glagoljsko pjevanje prodrli i elementi gregorijanskog (rimskog) pjevanja, a s paraliturgijskim pjesmama i elementi hrvatskog glazbenog folklora. Budući da se glagoljsko pjevanje prenosilo usmenom predajom, ne može se, utvrditi koliko se u novijem repertoaru sačuvalo starijih slojeva. Od starih napjeva zabilježena su u Hrvatskoj, koliko je poznato, samo dva napjeva uz dva osmeračka dvostiha iz staro-hrvatskog prikazanja Čin od muke Spasitelja našeg, pisane glagoljicom (u kodeksu iz Vinodola ili Rijeke, 1556).
Bosansko pučko
Kao što su se širili obredi i načini slavlja, slično su se s njima širile i pjesme, te su, ako već nisu bile skladane i pjevane na autentičan pučki, narodni način, prilagođavane mjestima i vremenima na koja su došli. Tako su uz liturgijske i paraliturgijske oblike pobožnosti nastajale liturgijske pučke pjesme, koje su izlazile iz vjerskoga osjećaja naroda i njegova srca.
Sve se rečeno odnosi i na Crkvu bosansku u kojoj postoje razne pučke liturgijske i paraliturgijske pobožnosti, kao i pjesme s njima usko povezane. Većinom su autentične tj., nastale su u našim krajevima, ali ima ih i preuzetih, odnosno prepjevanih, većinom od susjeda (Italija). Te su pjesme neizostavan dio bogoslužja na mnogo župa diljem Hrvatske i BIH, posebice u priobalju i na otocima te u Bosni, gdje se tijekom stoljeća u njima sačuvao i hrvatski narodni jezik u liturgiji rimskoga obreda.
Kroz povijest tih je pjesama bilo više pa su liturgijsko pjevanje, ali i sama liturgija bili bogatiji. Na žalost, do današnjih se dana sačuvalo relativno malo. Razlog tomu je usmeno prenošenje pjesama s generacije na generaciju pjevača pa su neki napjevi tijekom vremena izgubljeni. Ono što se sačuvalo uglavnom su napjevi s običajima koji se pjevaju tijekom korizme i Velikoga tjedna, Božića te sprovodne antifone i responzoriji. Inače, u cijeloj dolini Neretve, liturgijsko je pučko pjevanje još uvijek slabo dokumentirano i istraženo.
Zanimljivost je, ali i poteškoća pri skupljanju građe za ovaj uradak, što su gotovo svi napjevi sačuvani u uhu pjevača, malo ih je snimljeno audiozapisima, a ne postoji niti jedan znanstveni rad koji bi se pobliže bavio ovom temom.
Neke od pjesama koje su i danas žive u ovom napjevu su: U se vrime godišća, Gospine litanije, Gospin Plač, Puče moj , Veruju v jedinago Boga, Dostojan jest zaklan Aganjac, Zdravo tilo Isusovo, Iz službe za mrtve .
Sve se rečeno odnosi i na Crkvu bosansku u kojoj postoje razne pučke liturgijske i paraliturgijske pobožnosti, kao i pjesme s njima usko povezane. Većinom su autentične tj., nastale su u našim krajevima, ali ima ih i preuzetih, odnosno prepjevanih, većinom od susjeda (Italija). Te su pjesme neizostavan dio bogoslužja na mnogo župa diljem Hrvatske i BIH, posebice u priobalju i na otocima te u Bosni, gdje se tijekom stoljeća u njima sačuvao i hrvatski narodni jezik u liturgiji rimskoga obreda.
Kroz povijest tih je pjesama bilo više pa su liturgijsko pjevanje, ali i sama liturgija bili bogatiji. Na žalost, do današnjih se dana sačuvalo relativno malo. Razlog tomu je usmeno prenošenje pjesama s generacije na generaciju pjevača pa su neki napjevi tijekom vremena izgubljeni. Ono što se sačuvalo uglavnom su napjevi s običajima koji se pjevaju tijekom korizme i Velikoga tjedna, Božića te sprovodne antifone i responzoriji. Inače, u cijeloj dolini Neretve, liturgijsko je pučko pjevanje još uvijek slabo dokumentirano i istraženo.
Zanimljivost je, ali i poteškoća pri skupljanju građe za ovaj uradak, što su gotovo svi napjevi sačuvani u uhu pjevača, malo ih je snimljeno audiozapisima, a ne postoji niti jedan znanstveni rad koji bi se pobliže bavio ovom temom.
Neke od pjesama koje su i danas žive u ovom napjevu su: U se vrime godišća, Gospine litanije, Gospin Plač, Puče moj , Veruju v jedinago Boga, Dostojan jest zaklan Aganjac, Zdravo tilo Isusovo, Iz službe za mrtve .