Liturgija i bogoslužje Crkve bosanske
Bogoslužje Crkve bosanske je oblik glagoljaškog bogoslužja odnosno oblika ispovijedanja vjere (služba Božja) koji su u IX. st. oblikovali sv. Ćiril i Metod, najprije u Moravskoj, a zatim u Panoniji. Tijesno je povezano sa zapadnim odnosno latinskim katoličkim bogoslužjem, u kojem je to ponajprije Misa (Liturgija) i sakramenti u kojima uz svećenika ili biskupa sudjeluje župna zajednica. Središnji obred glagoljskog bogoslužja jest Misa, a knjiga iz koje se služi taj obred misal.
Bogoslužje Crkve bosanske je oblik glagoljaškog bogoslužja odnosno oblika ispovijedanja vjere (služba Božja) koji su u IX. st. oblikovali sv. Ćiril i Metod, najprije u Moravskoj, a zatim u Panoniji. Tijesno je povezano sa zapadnim odnosno latinskim katoličkim bogoslužjem, u kojem je to ponajprije Misa (Liturgija) i sakramenti u kojima uz svećenika ili biskupa sudjeluje župna zajednica. Središnji obred glagoljskog bogoslužja jest Misa, a knjiga iz koje se služi taj obred misal.
U pojedinim su središtima glagoljaško-bosanske tradicije vjernici pribivali i monaškom čitanju svetih časova, posebice za blagdane, a toj službi služi brevijar. Osim temeljnoga bogoslužja u Crkvi se razvio velik broj obreda prigodom dijeljenja sakramenata: krštenja, vjenčavanja, sprovoda pokojnika, ali i blagoslova prigodom radova u polju I na moru. Takvim je obredima služio ritual – obrednik. Pučke pobožnosti, molitve i pjesme uoči velikih blagdana, Božića i Uskrsa, također su dobro posvjedočene na ovim područjima. Srednjovjekovne su pučke pobožnosti živjele između Crkvenih zabrana i odobravanja, međutim u Crkvi bosanskoj su one skoro pa uklopljene kao sastavni dio bogolsužja. Kad je nakon Tridentskoga koncila Katolička Crkva uvodila stroga pravila, mnoge su pučke pobožnosti, posebice u bratovštinama, ugašene. U vrijeme zabrana i potiskivanja slavenskog bogoslužja u XIX. st. u nekim su mjestima vjernici demonstrativno napuštali latinsku Misu i pred crkvom molili i pjevali te i na taj način davali iskaz svoje pučke pobožnosti i privrženosti slavenskom bogoslužju.
Velika previranja u Katoličkoj Crkvi na prostorima Dalmacije u X stoljeću imaju sličan odjek na našim područjima međutim zbog izoliranosti područja nisu imali drastične posljedice kao u Dalmaciji.
Glagoljaše sumnjiče zbog hereze, oni su u nedostatku škola i knjiga često daleko ispod naučne razine svojih latinskih protivnika i ne znaju se braniti učenim argumentima, ali su žilaviji i u narodu mnogo više ukorijenjeni od latinaša.
Usprkos svim zabranama, koje su se ponovile i u XI st., glagoljsko bogoslužje održalo se uz cijelo dalmatinsko primorje i duboko u zaleđu u Bosni, zatim sve do krajnjih granica Istre, kao i po otocima. U srednjem vijeku, kada se Zapad u križarskim ratovima upoznao sa raznim istočnjačkim liturgijama, u doba uspona papinstva i koncilijantne politike Firentinske unije, kad se Rim nije više bojao tudjih jezika, papa Inocent IV dopustio je upotrebu glagoljice u liturgiji senjskom biskupu Filipu (1248) i Krčkoj biskupiji 1252. U Bosni i Humu je ona kontinuirano nastavljena i prije i poslje rečene godine.
Krajem XIII st. opaža se nagli uspon glagoljice, a XIV i XV st. predstavlja njen najviši procvat. Glagoljaško i glagoljaško-bosansko Bogoslužje u upotrebi je uz Dalmaciju, Bosnu i Hum i na sjeveru Hrvatske i preko Drave, na zapadu prelazi u Kranjsku i Štajersku, njime se služe i redovnici, osobito franjevci III reda. To je doba najljepših liturgijskih kodeksa i procvata glagoljske književnosti uopće. Kralj Karlo IV pozvao je hrvatske glagoljaše 1347. u novoosnovani samostan Emaus u-Pragu, u želji da se g. b. proširi i po Češkoj; slična su bila nastojanja poljskog kralja Vladislava II Jagiella, koji je osnovao glagoljski samostan u krakovskom predgradju Kleparzu. Međutim su političke, crkvene i ekonomske prilike, osobito od kraja XV st. bile sudbonosne na glagoljsko bogoslužje. Venecija je za svoga vladanja u Dalmaciji, sve do svoje propasti (1797), samo tolerirala glagoljaše dok su biskupi, najčešće stranci - Talijani bili odreda protivnici slavenske riječi. Glagoljsko bogoslužje suzuje se na uski krug pojedinih primorskih biskupija ili župa te još uvjek preživljava kod bosanskih franjevaca u obliku bosančice unatoč teškom stanju kršćana u tim turskim djelovima, međutim ni bosančica ni glagoljica nemaju više vitalnosti da se odupre svojim vjekovnim protivnicima.
U XIX st. svećenstvo već redovito bolje poznaje latinski nego staroslavenski jezik, u svome privatnom životu služi se latinicom, i često tihe dijelove mise moli latinski, a one koji se glasno pjevaju prevodi u živi narodni jezik.
U vrijeme Preporoda javlja se znanstveni interes za glagoljicu. Još jedanput pokrenuo je 1859. pitanje proširenja slavenske službe kod Hrvata pred Rimskom kurijom biskup J. J. Strossmayer, zajedno s F. Račkim. Ali, Iako je papa Pio IX ostavio oba znanstvenika u nadi da će Rim pomoći njihova nastojanja, ipak je činjenica da papa tom zahtjevu nije udovoljio. U svojim izdanjima 1893. i 1894. D. Parčić ponovo uvodi hrvatsku redakciju u staroslavenski jezik. Ta je redakcija provedena i u posljednjem izdanju hrvatsko-glagoljskog misala (priredio 1927. J. Vajs), ali je tekst većim dijelom preveden latinicom.
Stara, tisućgodišnja glagoljica i bosančica potiskivana je tekstovima prepisanim latinicom. Postojanje glagoljskog odnosno slavenskog bogoslužja zapadnog obreda poslužilo je kao važan presedan na II vatikanskom koncilu za uvođenje liturgie na narodnim jezicima.
Velika previranja u Katoličkoj Crkvi na prostorima Dalmacije u X stoljeću imaju sličan odjek na našim područjima međutim zbog izoliranosti područja nisu imali drastične posljedice kao u Dalmaciji.
Glagoljaše sumnjiče zbog hereze, oni su u nedostatku škola i knjiga često daleko ispod naučne razine svojih latinskih protivnika i ne znaju se braniti učenim argumentima, ali su žilaviji i u narodu mnogo više ukorijenjeni od latinaša.
Usprkos svim zabranama, koje su se ponovile i u XI st., glagoljsko bogoslužje održalo se uz cijelo dalmatinsko primorje i duboko u zaleđu u Bosni, zatim sve do krajnjih granica Istre, kao i po otocima. U srednjem vijeku, kada se Zapad u križarskim ratovima upoznao sa raznim istočnjačkim liturgijama, u doba uspona papinstva i koncilijantne politike Firentinske unije, kad se Rim nije više bojao tudjih jezika, papa Inocent IV dopustio je upotrebu glagoljice u liturgiji senjskom biskupu Filipu (1248) i Krčkoj biskupiji 1252. U Bosni i Humu je ona kontinuirano nastavljena i prije i poslje rečene godine.
Krajem XIII st. opaža se nagli uspon glagoljice, a XIV i XV st. predstavlja njen najviši procvat. Glagoljaško i glagoljaško-bosansko Bogoslužje u upotrebi je uz Dalmaciju, Bosnu i Hum i na sjeveru Hrvatske i preko Drave, na zapadu prelazi u Kranjsku i Štajersku, njime se služe i redovnici, osobito franjevci III reda. To je doba najljepših liturgijskih kodeksa i procvata glagoljske književnosti uopće. Kralj Karlo IV pozvao je hrvatske glagoljaše 1347. u novoosnovani samostan Emaus u-Pragu, u želji da se g. b. proširi i po Češkoj; slična su bila nastojanja poljskog kralja Vladislava II Jagiella, koji je osnovao glagoljski samostan u krakovskom predgradju Kleparzu. Međutim su političke, crkvene i ekonomske prilike, osobito od kraja XV st. bile sudbonosne na glagoljsko bogoslužje. Venecija je za svoga vladanja u Dalmaciji, sve do svoje propasti (1797), samo tolerirala glagoljaše dok su biskupi, najčešće stranci - Talijani bili odreda protivnici slavenske riječi. Glagoljsko bogoslužje suzuje se na uski krug pojedinih primorskih biskupija ili župa te još uvjek preživljava kod bosanskih franjevaca u obliku bosančice unatoč teškom stanju kršćana u tim turskim djelovima, međutim ni bosančica ni glagoljica nemaju više vitalnosti da se odupre svojim vjekovnim protivnicima.
U XIX st. svećenstvo već redovito bolje poznaje latinski nego staroslavenski jezik, u svome privatnom životu služi se latinicom, i često tihe dijelove mise moli latinski, a one koji se glasno pjevaju prevodi u živi narodni jezik.
U vrijeme Preporoda javlja se znanstveni interes za glagoljicu. Još jedanput pokrenuo je 1859. pitanje proširenja slavenske službe kod Hrvata pred Rimskom kurijom biskup J. J. Strossmayer, zajedno s F. Račkim. Ali, Iako je papa Pio IX ostavio oba znanstvenika u nadi da će Rim pomoći njihova nastojanja, ipak je činjenica da papa tom zahtjevu nije udovoljio. U svojim izdanjima 1893. i 1894. D. Parčić ponovo uvodi hrvatsku redakciju u staroslavenski jezik. Ta je redakcija provedena i u posljednjem izdanju hrvatsko-glagoljskog misala (priredio 1927. J. Vajs), ali je tekst većim dijelom preveden latinicom.
Stara, tisućgodišnja glagoljica i bosančica potiskivana je tekstovima prepisanim latinicom. Postojanje glagoljskog odnosno slavenskog bogoslužja zapadnog obreda poslužilo je kao važan presedan na II vatikanskom koncilu za uvođenje liturgie na narodnim jezicima.