O životu i ustroju Crkve bosanske
_U svoj sastav "Crkva bosanska" uključivala je "prave krstjane i krstjanice", svećenstvo, monaštvo i redovništvo te "mrsne ljude", mirjane tj.laike.
Organizirani oko "dvojnih samostana" ili takozvanih "dvogubih" samostana, koji su bili dopušteni u redu svetog Basilija, osnivača samostanske tradicije u istočnom kršćanstvu.*
(Deklaracija na Bilinom polju nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja počinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeća, spominju se i neki zabačeni samostani u Bosni u kojima žive žene što dvore isposnike.) "
Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj Crkvi, a njihovi su se članovi često nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, sto je dovelo do stanovitog poliranja razlike između samostanskog i laičkog života.
(Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obećali su i da će nositi pravi redovnički habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.)
Takvi su samostani često igrali ulogu u laičkom društvu hospitia - bilo kao svratišta za putnike ili bolnice za bolesnike.
(U deklaraciju je uključena i obaveza da će se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.)
Voditelj je hospitiuma bio hospitalarius ili kraće rečeno hospes: gost. A to je i doslovno značenje titule gost koju poslije nalazimo da je upotrebljavaju istaknuti pripadnici Crkve bosanske.1
Kao sto se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je značenje riječi "krstjanin" bilo "monah": sredinom 15. stoljeća, na primjer, herceg Stjepan Vukčić spominje znamenitog člana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih "monaha".2
Poglavar cijele Crkve nazivao se djed ili did: nonnus, latinska riječ koja to isto znači, upotrebljavala se i u istočnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate, odnosno biskupa ili episkopa, poglavara biranog među glagoljašima.3
Stariji članovi ili službenici u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se međusobno isključivale; u kronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljeću spominju se "dvanaest strojnika uključiv i gosta Radina" te "naši strojnici, starac Misljen i starac Bilko".4
Riječ "strojnik" ima jak prizvuk značenja poslužitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba podsjetiti na društvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo čak i na natpisu na jednom bosanskom grobu: "Ovdje počiva dobri čovjek gost Mišljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo."5
Spominjanje Abrahama možda je aluzija na dva mjesta u Novom Zavjetu gdje se navještava da će pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.6
A spominjanje "reda" ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom dužnošću u samostanima Crkve bosanske, kako je to uostalom običaj i po istočnim i zapadnim manastirima i redovima, a kod mnogih redova pa tako i u benediktinskom smatra čak i dužnošću. Iz mnogih dokumenata što se čuvaju u dubrovačkim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali važnu ulogu kao prenoćišta za putnike i trgovce: vlaški su trgovci često ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani možda bili i carinarnice.
U spisima se umjesto "samostan" govori hiža, sto može značiti obična kuća ali i samostansku ili manastirsko zdanje.
Na mnogim mjestima gdje su stajale te hiže daje se iz očuvanih imena mjesta zaključiti da je uz njih obično stajala i crkva.7
Hiže su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se značenje možda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obične svjetovne kuće u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.
Naposljetku, još jedna značajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnička organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Bazilija i da je umnogome bila bliska istočnom pravoslavnom ustroju odnosno zapadnom glagoljaštvu kao spoju istočne i zapadne duhovnosti odnosno ćirilometodske duhovnosti.
Te manastire svetog Bazilija odnosno svetog Benedikta ili glagoljaške manastire, koji su se pripojili Katoličkoj Crkvi i koji su dok se nije dogodio sukob poslanih biskupa te franjevaca priznavali vrhovništvo Rima.
Prema jednoj teoriji, učenici svetoga Ćirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeća vraćali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.8
Iako je Bosna jedno i pol stoljeće prije toga, nakon raskola na Istočnu i Zapadnu Crkvu, pripala Rimskoj Crkvi, odnosno Katoličkoj iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima očuvali neki običaji Istočne Crkve, što jasno pokazuje na očuvanje glagoljaške tradicije.
I zaista, još 1466. godine, u oporuci gosta Radina, može se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi kako zapadne tako i istočne blagdane, što opet pokazuje na njezinu izvornost, jer se nije odrekla svoje autentičnosti (glagoljaštva) zbog Velikog Raskola.
Rim je u početku dopuštao upotrebu slavenske liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, kao sto se služila i u velikom dijelu katoličke Hrvatske, gdje je bila u upoupotrebljavna "glagoljaška liturgija" verzija rimske liturgije.9
Međutim svećenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamačno i talijanski i prošli su propisno teološko školovanje na latinskome. Ali većina onih svećenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rođeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i teško da su im bila dostupna standardna djela rimokatoličke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsječena od Rimske Crkve, zacijelo je bila zaista vrlo izolirana. To sve je rezultiralo dužim očuvanjem glagoljaštva nego u dalmatinskim krajevima, ali je pretrpila i velike progone kasnije zbog utjecaja trojezičnog krivovjerja i pokušaja uništavanja glagoljaštva.
* Nije riječ o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu ustaljenih običaja u istočnoj manastirskoj tradiciji.
1 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 50-66, 117-121. Dragojlovic takodje biljezi da se u pocetku slavenskog redovnistva naziv gast (=gost) katkad upotrebljava za igumana ili opata (Krstjani i jerelicku crkva, str. 157). Fine daje nekoliko korisnih komentara o redovnickom karakteru deklaracije (Bosnian Church, str. 126-134), ali je glavni nedostatak njegove knjige taj, sto nije znao za Miletickino djelo kad ju je pisao.
2 Mileticka podastire dokaze u I "Krstjani" di Bosnia, str. 52-53; biljezi kako se "christianus" upotrebljavao u tom smislu i u nekim ranim slavenskim izvorima u Kijevu i Pragu (str. 65-66). Vidi takodje Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 150-151.
3 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 102; Fine dodaje (Bosnian Church, str. 155) da se taj naziv upotrebljavao kao titula starijeg opata u Hrvatskoj 11. stoljecu.
4 Kniewald, "Hierarchie und Kultus", str. 588-589.
5 Vidi Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 112. radi originalnog teksta i prijevoda (bolje od prijevoda kod Fine, Bosnian Church, str. 262).
6 Evandelje po Mateju 8, 11 ("Zato vam velim da ce mnogi doci s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom"); Evandjelje po Luki 16, 19-31 (prica o skrtom bogatasu i siromasnom Lazaru).
7 Ibid., str. 176-177.
8 Kniewald, "Hierarchie und Kultur", str. 600. Crkva je bila zabranila otvaranje bilo kakvih novih "dvojnih samostana" 787. godine (Miletic, I "krstjani" di Bosnia, str. 56 , ali mozda se smatralo da je ta zabrana mrtvo slovo na papiru zato sto su vec postojeci dvojni samostani i dalje djelovali.
9 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 35. Glagoljska se liturgija ocuvala u mnogim dijelovima Dalmacije i Hrvatske sve do Protivreformacije: vidi Zimmermann, Reformation bei den Kroaten, str. 5, 20.
Organizirani oko "dvojnih samostana" ili takozvanih "dvogubih" samostana, koji su bili dopušteni u redu svetog Basilija, osnivača samostanske tradicije u istočnom kršćanstvu.*
(Deklaracija na Bilinom polju nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja počinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeća, spominju se i neki zabačeni samostani u Bosni u kojima žive žene što dvore isposnike.) "
Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj Crkvi, a njihovi su se članovi često nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, sto je dovelo do stanovitog poliranja razlike između samostanskog i laičkog života.
(Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obećali su i da će nositi pravi redovnički habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.)
Takvi su samostani često igrali ulogu u laičkom društvu hospitia - bilo kao svratišta za putnike ili bolnice za bolesnike.
(U deklaraciju je uključena i obaveza da će se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.)
Voditelj je hospitiuma bio hospitalarius ili kraće rečeno hospes: gost. A to je i doslovno značenje titule gost koju poslije nalazimo da je upotrebljavaju istaknuti pripadnici Crkve bosanske.1
Kao sto se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je značenje riječi "krstjanin" bilo "monah": sredinom 15. stoljeća, na primjer, herceg Stjepan Vukčić spominje znamenitog člana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih "monaha".2
Poglavar cijele Crkve nazivao se djed ili did: nonnus, latinska riječ koja to isto znači, upotrebljavala se i u istočnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate, odnosno biskupa ili episkopa, poglavara biranog među glagoljašima.3
Stariji članovi ili službenici u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se međusobno isključivale; u kronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljeću spominju se "dvanaest strojnika uključiv i gosta Radina" te "naši strojnici, starac Misljen i starac Bilko".4
Riječ "strojnik" ima jak prizvuk značenja poslužitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba podsjetiti na društvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo čak i na natpisu na jednom bosanskom grobu: "Ovdje počiva dobri čovjek gost Mišljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo."5
Spominjanje Abrahama možda je aluzija na dva mjesta u Novom Zavjetu gdje se navještava da će pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.6
A spominjanje "reda" ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom dužnošću u samostanima Crkve bosanske, kako je to uostalom običaj i po istočnim i zapadnim manastirima i redovima, a kod mnogih redova pa tako i u benediktinskom smatra čak i dužnošću. Iz mnogih dokumenata što se čuvaju u dubrovačkim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali važnu ulogu kao prenoćišta za putnike i trgovce: vlaški su trgovci često ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani možda bili i carinarnice.
U spisima se umjesto "samostan" govori hiža, sto može značiti obična kuća ali i samostansku ili manastirsko zdanje.
Na mnogim mjestima gdje su stajale te hiže daje se iz očuvanih imena mjesta zaključiti da je uz njih obično stajala i crkva.7
Hiže su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se značenje možda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obične svjetovne kuće u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.
Naposljetku, još jedna značajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnička organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Bazilija i da je umnogome bila bliska istočnom pravoslavnom ustroju odnosno zapadnom glagoljaštvu kao spoju istočne i zapadne duhovnosti odnosno ćirilometodske duhovnosti.
Te manastire svetog Bazilija odnosno svetog Benedikta ili glagoljaške manastire, koji su se pripojili Katoličkoj Crkvi i koji su dok se nije dogodio sukob poslanih biskupa te franjevaca priznavali vrhovništvo Rima.
Prema jednoj teoriji, učenici svetoga Ćirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeća vraćali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.8
Iako je Bosna jedno i pol stoljeće prije toga, nakon raskola na Istočnu i Zapadnu Crkvu, pripala Rimskoj Crkvi, odnosno Katoličkoj iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima očuvali neki običaji Istočne Crkve, što jasno pokazuje na očuvanje glagoljaške tradicije.
I zaista, još 1466. godine, u oporuci gosta Radina, može se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi kako zapadne tako i istočne blagdane, što opet pokazuje na njezinu izvornost, jer se nije odrekla svoje autentičnosti (glagoljaštva) zbog Velikog Raskola.
Rim je u početku dopuštao upotrebu slavenske liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, kao sto se služila i u velikom dijelu katoličke Hrvatske, gdje je bila u upoupotrebljavna "glagoljaška liturgija" verzija rimske liturgije.9
Međutim svećenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamačno i talijanski i prošli su propisno teološko školovanje na latinskome. Ali većina onih svećenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rođeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i teško da su im bila dostupna standardna djela rimokatoličke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsječena od Rimske Crkve, zacijelo je bila zaista vrlo izolirana. To sve je rezultiralo dužim očuvanjem glagoljaštva nego u dalmatinskim krajevima, ali je pretrpila i velike progone kasnije zbog utjecaja trojezičnog krivovjerja i pokušaja uništavanja glagoljaštva.
* Nije riječ o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu ustaljenih običaja u istočnoj manastirskoj tradiciji.
1 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 50-66, 117-121. Dragojlovic takodje biljezi da se u pocetku slavenskog redovnistva naziv gast (=gost) katkad upotrebljava za igumana ili opata (Krstjani i jerelicku crkva, str. 157). Fine daje nekoliko korisnih komentara o redovnickom karakteru deklaracije (Bosnian Church, str. 126-134), ali je glavni nedostatak njegove knjige taj, sto nije znao za Miletickino djelo kad ju je pisao.
2 Mileticka podastire dokaze u I "Krstjani" di Bosnia, str. 52-53; biljezi kako se "christianus" upotrebljavao u tom smislu i u nekim ranim slavenskim izvorima u Kijevu i Pragu (str. 65-66). Vidi takodje Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 150-151.
3 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 102; Fine dodaje (Bosnian Church, str. 155) da se taj naziv upotrebljavao kao titula starijeg opata u Hrvatskoj 11. stoljecu.
4 Kniewald, "Hierarchie und Kultus", str. 588-589.
5 Vidi Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 112. radi originalnog teksta i prijevoda (bolje od prijevoda kod Fine, Bosnian Church, str. 262).
6 Evandelje po Mateju 8, 11 ("Zato vam velim da ce mnogi doci s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom"); Evandjelje po Luki 16, 19-31 (prica o skrtom bogatasu i siromasnom Lazaru).
7 Ibid., str. 176-177.
8 Kniewald, "Hierarchie und Kultur", str. 600. Crkva je bila zabranila otvaranje bilo kakvih novih "dvojnih samostana" 787. godine (Miletic, I "krstjani" di Bosnia, str. 56 , ali mozda se smatralo da je ta zabrana mrtvo slovo na papiru zato sto su vec postojeci dvojni samostani i dalje djelovali.
9 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 35. Glagoljska se liturgija ocuvala u mnogim dijelovima Dalmacije i Hrvatske sve do Protivreformacije: vidi Zimmermann, Reformation bei den Kroaten, str. 5, 20.
Samostan, hiža ili manastir
Monte Casino
_Samostan je nastamba u kojoj žive pripadnici redovničkih zajednica. Riječ samostan, doslovan je prijevod grčke riječi "monasterion".
Upotrebljava se od XIX stoljeća na našim prostorima, umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište ili stanište, međutim riječ samostan obično se upotrebljava za redovničke zajednice dok se stara riječ manastir koristi za monaške zajednice.
Monasi su redovnici, ali svi redovnici nisu monasi: Naime, za razliku od pojedinih redova koji imaju posebnu svrhu i cilj, tj. karizmu, što se kod nekih vidi već iz samoga naziva kao npr. kod »Reda propovjednika«, monasi je nemaju.
Monasi su jednostavno - »bogotražitelji«.
Monaštvo je zajedničko i Istoku i Zapadu, dok je redovništvo prisutno samo u Zapadnoj Crkvi.
Uopćeno sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: eremiti ( pustinjaci)1 koji su monasi, te cenobiti (zajednica) 2, koji mogu biti i redovnici ali i monasi.
Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji. Osnivač prvih kršćanskih samostana je sv. Antun Pustinjak iz 3. stoljeća.
Prvi redovnici, živjeli su sami, odnosno bili su već spomenuti eremiti ali se to nije pokazalo kao dobro za cijelo monaštvo.
Sv. Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života odnosno utemeljio cenobite i zajedničke molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko 50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.
Sv. Eugenije osnovao je manastir na brdu Izla kraj Nisibisa u Mezopotamiji oko 350. g., odakle su se samostani proširili po Perziji, Armeniji, Gruziji, sve do Indije i Kine.
Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema, 483.g. Taj samostan smatra se matičnim samostanom Istočnih Pravoslavnih Crkava.
Sv. Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji, 529.g., što je početak samostanskog života u Europi i benediktinskog reda, odnosno uopće cenobitskog monaškog načina života na zapadu.
Benediktinci, premda monasi, žive u zajednicama, a njihovi samostani dijele se na opatije, koje su sjedište uprave s opatom na čelu, te manje priorate s priorom na čelu i ovisne o opatiji. Opatije su obično veća skupina samostanskih zgrada, često okružene zemljišnim posjedom kao izvorom materijalnih sredstava.
Od benediktinaca s vremenom su se odvojili cisterciti u 11. stoljeću i trapisti u 17. stoljeću, no zadržali su temeljni monaški ustroj, pa tako i izgled svojih nastambi.
S druge strane, u 11. stoljeću osnivaju se kamaldolijanci i kartuzijanci kao bitno pustinjački redovi, u kojima pojedini monasi iako žive u istom zdanju ne žive zajedničkim životom već u odvojenim ćelijama za svakog monaha posebno, a sastaju se samo u posebnim prilikama. To se očituje i u načinu izgradnje i rasporedu njihovih samostanskih zgrada.
U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv. Dominik i sv. Franjo Asiški, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim redovima. Uz franjevce (Red manje braće) i dominikance (Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se i karmelićani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.
Bosanski monasi ili “dobri bosanski krstjani” glagoljaši nadahnjivani u najvećem slučaju pravilom sv. Benedikta te sv. Bazilija većinom i žive kao njihova braća po Europi. Iako poneki monasi žive na dvorovima kao velikaški duhovnici većina živi u samostanima odnosno “hižama” od kojih su neki dvogubi odnosno zajedno žive i monasi i monahinje, u ostalom djelu kršćanskog svijeta već izumrli. Većinom su ukidani radi nepraktičnosti.
Samostani bosanskih krstjana izgledali su kao i većina monaških samostana odnosno manastira onoga doba. Uz crkvu tu je bio cjeli niz gospodarskih zgrada, zgrada za življenje, skriptorija, nerijetko i skromne biblioteke. Starješina benediktinskih samostana zvao se je Abas, u Talijana nono. U bosanskoj se Crkvi zove did, jer se i u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara predstavnik naroda kod vladara zvao did. Spominje se did Violeša 1062. did Ivan 1070., did Družnik 1072., te did Stojan ili Krasonja. Osim dida u pratnji hrvatskog kralja je bio i hrvatski biskup, neovisno od splitske metropolije, izravno podređen sv. Ocu papi. Njegovo ime nestaje 1185.
1 Pustinjak je čovjek koji se iz vjerskih razloga duhovno i materijalno odvojio od svijeta, da bi živio u osamljenom, pustinjskom mjestu. Pustinjaci su se još nazivali i eremiti (grč. ἔρημος, pustinja), anahoreti (grč. ἀναχωρέω, povući se, uzmicati) ili monasi (grč. μόνος, sam, osamljen), premda će pojedini od ovih naziva kroz povijest dobiti i određenija značenja. Tako će monah biti općeniti naziv za sve osobe koje se posvećuju Bogu te žive, bilo na osamljenim mjestima, bilo u nekm strožem obliku zajedničkoga života (cenobiti), dok će riječ anahoret označavati upravo čovjeka koji se povlači u potpunu osamu.
2 Cenobiti' (grč. koinόs - zajednički i bίos - život) su redovnici koji žive zajedničkim životom u za to posebno organiziranoj zgradi, odnosno samostanu, te su prisutni u religioznom i društvenom životu sredine u kojoj žive.
Upotrebljava se od XIX stoljeća na našim prostorima, umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište ili stanište, međutim riječ samostan obično se upotrebljava za redovničke zajednice dok se stara riječ manastir koristi za monaške zajednice.
Monasi su redovnici, ali svi redovnici nisu monasi: Naime, za razliku od pojedinih redova koji imaju posebnu svrhu i cilj, tj. karizmu, što se kod nekih vidi već iz samoga naziva kao npr. kod »Reda propovjednika«, monasi je nemaju.
Monasi su jednostavno - »bogotražitelji«.
Monaštvo je zajedničko i Istoku i Zapadu, dok je redovništvo prisutno samo u Zapadnoj Crkvi.
Uopćeno sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: eremiti ( pustinjaci)1 koji su monasi, te cenobiti (zajednica) 2, koji mogu biti i redovnici ali i monasi.
Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji. Osnivač prvih kršćanskih samostana je sv. Antun Pustinjak iz 3. stoljeća.
Prvi redovnici, živjeli su sami, odnosno bili su već spomenuti eremiti ali se to nije pokazalo kao dobro za cijelo monaštvo.
Sv. Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života odnosno utemeljio cenobite i zajedničke molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko 50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.
Sv. Eugenije osnovao je manastir na brdu Izla kraj Nisibisa u Mezopotamiji oko 350. g., odakle su se samostani proširili po Perziji, Armeniji, Gruziji, sve do Indije i Kine.
Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema, 483.g. Taj samostan smatra se matičnim samostanom Istočnih Pravoslavnih Crkava.
Sv. Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji, 529.g., što je početak samostanskog života u Europi i benediktinskog reda, odnosno uopće cenobitskog monaškog načina života na zapadu.
Benediktinci, premda monasi, žive u zajednicama, a njihovi samostani dijele se na opatije, koje su sjedište uprave s opatom na čelu, te manje priorate s priorom na čelu i ovisne o opatiji. Opatije su obično veća skupina samostanskih zgrada, često okružene zemljišnim posjedom kao izvorom materijalnih sredstava.
Od benediktinaca s vremenom su se odvojili cisterciti u 11. stoljeću i trapisti u 17. stoljeću, no zadržali su temeljni monaški ustroj, pa tako i izgled svojih nastambi.
S druge strane, u 11. stoljeću osnivaju se kamaldolijanci i kartuzijanci kao bitno pustinjački redovi, u kojima pojedini monasi iako žive u istom zdanju ne žive zajedničkim životom već u odvojenim ćelijama za svakog monaha posebno, a sastaju se samo u posebnim prilikama. To se očituje i u načinu izgradnje i rasporedu njihovih samostanskih zgrada.
U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv. Dominik i sv. Franjo Asiški, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim redovima. Uz franjevce (Red manje braće) i dominikance (Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se i karmelićani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.
Bosanski monasi ili “dobri bosanski krstjani” glagoljaši nadahnjivani u najvećem slučaju pravilom sv. Benedikta te sv. Bazilija većinom i žive kao njihova braća po Europi. Iako poneki monasi žive na dvorovima kao velikaški duhovnici većina živi u samostanima odnosno “hižama” od kojih su neki dvogubi odnosno zajedno žive i monasi i monahinje, u ostalom djelu kršćanskog svijeta već izumrli. Većinom su ukidani radi nepraktičnosti.
Samostani bosanskih krstjana izgledali su kao i većina monaških samostana odnosno manastira onoga doba. Uz crkvu tu je bio cjeli niz gospodarskih zgrada, zgrada za življenje, skriptorija, nerijetko i skromne biblioteke. Starješina benediktinskih samostana zvao se je Abas, u Talijana nono. U bosanskoj se Crkvi zove did, jer se i u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara predstavnik naroda kod vladara zvao did. Spominje se did Violeša 1062. did Ivan 1070., did Družnik 1072., te did Stojan ili Krasonja. Osim dida u pratnji hrvatskog kralja je bio i hrvatski biskup, neovisno od splitske metropolije, izravno podređen sv. Ocu papi. Njegovo ime nestaje 1185.
1 Pustinjak je čovjek koji se iz vjerskih razloga duhovno i materijalno odvojio od svijeta, da bi živio u osamljenom, pustinjskom mjestu. Pustinjaci su se još nazivali i eremiti (grč. ἔρημος, pustinja), anahoreti (grč. ἀναχωρέω, povući se, uzmicati) ili monasi (grč. μόνος, sam, osamljen), premda će pojedini od ovih naziva kroz povijest dobiti i određenija značenja. Tako će monah biti općeniti naziv za sve osobe koje se posvećuju Bogu te žive, bilo na osamljenim mjestima, bilo u nekm strožem obliku zajedničkoga života (cenobiti), dok će riječ anahoret označavati upravo čovjeka koji se povlači u potpunu osamu.
2 Cenobiti' (grč. koinόs - zajednički i bίos - život) su redovnici koji žive zajedničkim životom u za to posebno organiziranoj zgradi, odnosno samostanu, te su prisutni u religioznom i društvenom životu sredine u kojoj žive.