Liturgija (grč. λειτουργια, lat. ministerium, officium — služba, služenje ili javno djelo, svećenička služba u hramu) u crkvenom rječniku označava čin euharistijske službe ili čin tajne pričešća.
Sv. Liturgija je najvažnije bogosluženje Kršćanske Crkve, zato što se na njoj, pod vidom kruha i vina, prinosi Bogu tajanstvena žrtva Tijela i Krvi Gospoda Isusa Krista, a kojom se mi pričešćujemo, radi našeg osvećenja i sjedinjenja sa Kristom. Liturgija je Žrtva, koja se zasniva na Golgotskoj Žrtvi Kristovoj, a mi je ponavljamo u njenom beskrvnom obliku, žrtvujući kruh i vino. Pored toga Liturgija je tajna i zasnovana je na riječima Kristovim, upućenim apostolima na Tajnoj večeri: ''Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje...Pijte iz nje svi, jer ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se proliva za mnoge radi otpuštenja grijeha''. (Mt. 26,28)
U početku pojam je imao mnogo obuhvatniji smisao i odnosio se na bogosluženje koje je Crkva vršila zajednički, javno, u molitvenim mjestima, kroz određeni skup obreda, riječi, simbola i ritualnih pokreta. U tom općem smislu liturgijski kult se izjednačava sa javnom molitvom, skupno organiziranom pod nadzorom Crkve, a razlikuje se od privatnog služenja ili lične molitve. Ovdje ćemo se osvrnuti na euharistijsku liturgiju.
Sveti oci odredili su je kao Svetu tajnu nad tajnama, ili tajnu Crkve. Iz nje sve izvire i njoj se sve vraća. Ona je istovremeno i putovanje ka Carstvu Nebeskom i njegovo prisustvo na zemlji. Sve ostale svete tajne vezane su i proističu iz Svete liturgije. Vidljiva zajednica vjernih sa glavom sabranja, episkopom ili svećenikom kao episkopskim izaslanikom, u Liturgiji postaje Crkva, Tijelo Kristovo, Narod Božiji. Svetu liturgiju ustanovio je sam Gospod Isus Krist na Tajnoj večeri sa svojim učenicima. U najširem smislu, Liturgija se sastoji od molitava, pjevanja, čitanja i obreda.
Liturgija se na Zapadu naziva i Misa, a sastoji se od Ulaza, tj Pristupne molitve, Pokorničkog čina te Slave, drugi dio je Liturgija oglašenih odnosno Služba riječi (obavezno su joj u ranija vremena prisustvovali oglašeni, tj. oni koji se spremaju za krštenje), zatim slijedi Liturgija vjernih tj. najsvetiji čin u Liturgiji, priprava i prinos darova, Pretvorba darova tj. sama Euharistija, kao vjenac toga slijedi Pričest vjernih tj. sjedinjavanje sa samim Gospodom Kristom i na koncu Otpust.
Liturgija na Istoku ima sličan koncept, a osnovni djelovi su:
Proskomidija (prinošenje i priprema kruha i vina, uz pominjanje svih članova Crkve, onih koji su među nama i upokojenih), Liturgija oglašenih (obavezno su joj u ranija vremena prisustvovali oglašeni, tj. oni koji se spremaju za krštenje; neki je nazivaju i Liturgija riječi zbog toga što su u njoj glavni djelovi čitanje Svetog pisma - apostolskih poslanica i Evanđelja, njihovo tumačenje i propovjedi), Liturgija vjernih (počinje Velikim vhodom - prenošenjem euharistijskih darova u oltar, nastavlja se prinošenjem darova ali i nas samih Bogu, kroz Kristovu žrtvu podnesenu radi nas, prizivanjem Duha Svetog i pretvaranjem darova), Pričešćivanje i Otpust (molitva svećenika poslje koje smo spremni da "pođemo u miru", nazad u svijet). U istočnim tradicijama Liturgija se služi svake nedjelje kao dana uskrsenja Kristovog, na sve velike blagdane, Kristove, Bogorodičine i svetiteljske, a može se služiti (i služi se naročito u manastirima) i svakog dana. Liturgiju koju služimo najčešće u toku godine napisao je sveti Ivan Zlatousti, Liturgija svetog Bazilija Velikog služi se u određene dane (deset puta godišnje), a Liturgija predosvećenih darova služi se samo u toku Velikog uskršnjeg posta.
Da bi se sačuvala jednoobraznost služenja Liturgije, u 4. vjeku su Sv. Bazilije Veliki i Sv. Ivan Zlatousti zapisali činove (tekstove) Liturgije, a koji se činovi i danas služe pod njihovim imenom. U 6. vjeku Sveti Grgur Dvojeslov ili Grgur Veliki papa je zapisao u Carigradu tekst još jedne Liturgije, koja se danas služi u toku Uskršnjeg posta, pod imenom ''Liturgija predosvećenih darova''.
Na zapadu je taj isti papa ujednačio slavlje zapadne Liturgije pod jednu rimsku Liturgiju.
Suštinski ukazatelji o značenju javnog bogosluženja i euharistijske liturgijske prakse nalaze se već u Novom zavjetu. Na primer, veza između služenja Euharistije i propovjedanja Evanđelja (1. Kor. 11,26), Euharistije i Crkve (1. Kor. 10,17), aspekt Liturgije kao žrtve (Hebr. 13,15). Liturgija je bogosluženje u hramu, gde „svaki svećenik liturgiše svakoga dana“ (Hebr. 10,11; up. Lk. 1,23) i gde se vrši svaka služba sa religioznim karakterom. Tako, učenici liturgisahu Gospodu (Djela 13,2), Sveti Apostol Pavle naziva sebe „liturgičarom“ Kristovim (Rim. 15,16), dok su anđeli „liturgički duhovi“ (Jevr. 1,14). Kršćanska tradicija — koja se u velikoj meri poistovećuje sa očuvanjem liturgijskog bogosluženja — prenijela nam je pored postapostolskih svjedočanstava o liturgijskoj praksi (Didahi Sv. Justina Mučenika; Ipolitove apostolske tradicije — treći vjek.)
Apostolske ustanove — 4. vjek, sirijskog porijekla
Serapionov Evhoilogion (4. vjek, aleksandrijskog porijekla) i liturgije bizantijskog tipa (Svetog Ivana Zlatoustog i Svetog Basilija Velikog), sirijskog tipa (Liturgija Svetog Jakova — 4. i 5. vjek), aleksandrijskog tipa (Liturgija Svetog Marka). Veliku vrijednost na Istoku imali su komentari na liturgije ili neke liturgijske tekstove (Dionisije Areopagit, Maksim Ispovjednik, Jefrem Sirin, Nikola Kavasila, Simeon Solunski, German Carigradski).
Počevši već sa 4. vjekom, paralelno sa formiranjem velikih centara i kršćanskih metropola (Aleksandrije, Antiohije, Rima, Jeruzalema, Kesarije Kapadokijske, Nikeje, Edese), ustanovljavaju se posebni liturgijski obredi, koji uopćteno ipak čuvaju osnovne elemente liturgije kao što je euharistijska anafora. Dosad su najpoznatije dvije liturgijske porodice: za Istok, antiohijske i aleksandrijske Liturgije, a za Zapadu, rimska ili „galska“ liturgija. Karakteristično je za ovu epohu da je na obje strane Katoličke odnosno Crkve prije velike shizme postojala mnogovrsna raznolikost liturgijskih obreda.
Na temelju načela raznolikosti, veliki istočni patrijarhati organizirani u 4. vjeku (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem), nametnuli su svoje lokalne obrede.
Bizantijski obred, koji u stvari potiče od antiohijskog i kesarijskog obreda, sublimirao se u tri klasične liturgije: Svetog Ivana Zlatoustog, Svetog Bazilija Velikog i Liturgiju predosvećenih darova. U sadašnjem tekstu ovih liturgija neki obredi i molitve relativno su skorašnji, ali to nije promjenilo njihovu osnovnu strukturu i opći plan koji se učvrstio u 4. veku. Liturgija Svetog Ivana Zlatoustog, koja potiče od antiohijskog tipa, postala je od 8. vjeka glavna liturgija Carigradske crkve. Ona je kraća od Bazilijeve, od koje se razlikuje samo po tekstu anaforshih euharistijskih molitava, a koja se služi samo deset puta preko godine. Postoje svjedočanstva koja potvrđuju ne samo autentičnost Liturgije Svetog Bazilija Velikog nego i činjenicu da je u 4. vjeku bila u upotrebi na cjelom Istoku, pa čak i u Carigradu.
Za Nikolu Kavasilu, liturgija nije ništa drugo do simboličko predstavljanje domostroja Kristovog djela kako bi se vjernima omogućilo stvarno učešće u plodovima Njegove Žrtve (Tumačenje božanske Liturgije, I, 6). Liturgijsko sabranje ponovo doživljava sve trenutke iz života i iskupiteljskog djela Isusa Krista. Sve dimenzije ikonomije Spasenja liturgijom su posadašnjene: pominjanje iskupiteljskih djela iz prošlosti, učinjenih jedanput za svagda (εφαπαξ - Jevr. 9,12); doček Krista koji dolazi i daje se za „Jelo“ vjernima; očekivanje dolaska Onoga koji sejdi na prestolju slave. Liturgijska zajednica preobražava se kroz euharistiju u eshatološku zajednicu: „Čuj, Gospode Isuse Kriste Bože naš, iz svetog obitališta svog i sa prestolja slave Carstva svog, i dođi da nas osveštaš, Ti, koji sa Ocem sjediš gore, i ovde si nevidljivo s nama.“ Sva teologija liturgije stoji na principu da ne postoji osvećenje bez žrtve: „Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom.“ (Jn. 17,19).
Liturgija ima dubok mistagoški i crkveni karakter. Liturgija nije prost emocionalni i estetski prizor, niti pak samo ceremonijalni aspekt koji kulminira u Euharistiji, nego je suštinsko doživljavanje i simboličko predstavljanje ikonomije Spasenja. Ona sama priprema i potvrđuje ono što se događa u Euharistiji, kao bogoslužbeni izraz sadržaja dogme. Liturgija je sama Crkva u njenom djelu zajedničkog blagodarenja. Cjelo tjelo — služitelji i vjernici — učestvuju u prinošenju darova, u molitvama priziva, pričešćivanjem Svetim tajnama.
O povijesti Liturgije više (ovdje)
Sv. Liturgija je najvažnije bogosluženje Kršćanske Crkve, zato što se na njoj, pod vidom kruha i vina, prinosi Bogu tajanstvena žrtva Tijela i Krvi Gospoda Isusa Krista, a kojom se mi pričešćujemo, radi našeg osvećenja i sjedinjenja sa Kristom. Liturgija je Žrtva, koja se zasniva na Golgotskoj Žrtvi Kristovoj, a mi je ponavljamo u njenom beskrvnom obliku, žrtvujući kruh i vino. Pored toga Liturgija je tajna i zasnovana je na riječima Kristovim, upućenim apostolima na Tajnoj večeri: ''Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje...Pijte iz nje svi, jer ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se proliva za mnoge radi otpuštenja grijeha''. (Mt. 26,28)
U početku pojam je imao mnogo obuhvatniji smisao i odnosio se na bogosluženje koje je Crkva vršila zajednički, javno, u molitvenim mjestima, kroz određeni skup obreda, riječi, simbola i ritualnih pokreta. U tom općem smislu liturgijski kult se izjednačava sa javnom molitvom, skupno organiziranom pod nadzorom Crkve, a razlikuje se od privatnog služenja ili lične molitve. Ovdje ćemo se osvrnuti na euharistijsku liturgiju.
Sveti oci odredili su je kao Svetu tajnu nad tajnama, ili tajnu Crkve. Iz nje sve izvire i njoj se sve vraća. Ona je istovremeno i putovanje ka Carstvu Nebeskom i njegovo prisustvo na zemlji. Sve ostale svete tajne vezane su i proističu iz Svete liturgije. Vidljiva zajednica vjernih sa glavom sabranja, episkopom ili svećenikom kao episkopskim izaslanikom, u Liturgiji postaje Crkva, Tijelo Kristovo, Narod Božiji. Svetu liturgiju ustanovio je sam Gospod Isus Krist na Tajnoj večeri sa svojim učenicima. U najširem smislu, Liturgija se sastoji od molitava, pjevanja, čitanja i obreda.
Liturgija se na Zapadu naziva i Misa, a sastoji se od Ulaza, tj Pristupne molitve, Pokorničkog čina te Slave, drugi dio je Liturgija oglašenih odnosno Služba riječi (obavezno su joj u ranija vremena prisustvovali oglašeni, tj. oni koji se spremaju za krštenje), zatim slijedi Liturgija vjernih tj. najsvetiji čin u Liturgiji, priprava i prinos darova, Pretvorba darova tj. sama Euharistija, kao vjenac toga slijedi Pričest vjernih tj. sjedinjavanje sa samim Gospodom Kristom i na koncu Otpust.
Liturgija na Istoku ima sličan koncept, a osnovni djelovi su:
Proskomidija (prinošenje i priprema kruha i vina, uz pominjanje svih članova Crkve, onih koji su među nama i upokojenih), Liturgija oglašenih (obavezno su joj u ranija vremena prisustvovali oglašeni, tj. oni koji se spremaju za krštenje; neki je nazivaju i Liturgija riječi zbog toga što su u njoj glavni djelovi čitanje Svetog pisma - apostolskih poslanica i Evanđelja, njihovo tumačenje i propovjedi), Liturgija vjernih (počinje Velikim vhodom - prenošenjem euharistijskih darova u oltar, nastavlja se prinošenjem darova ali i nas samih Bogu, kroz Kristovu žrtvu podnesenu radi nas, prizivanjem Duha Svetog i pretvaranjem darova), Pričešćivanje i Otpust (molitva svećenika poslje koje smo spremni da "pođemo u miru", nazad u svijet). U istočnim tradicijama Liturgija se služi svake nedjelje kao dana uskrsenja Kristovog, na sve velike blagdane, Kristove, Bogorodičine i svetiteljske, a može se služiti (i služi se naročito u manastirima) i svakog dana. Liturgiju koju služimo najčešće u toku godine napisao je sveti Ivan Zlatousti, Liturgija svetog Bazilija Velikog služi se u određene dane (deset puta godišnje), a Liturgija predosvećenih darova služi se samo u toku Velikog uskršnjeg posta.
Da bi se sačuvala jednoobraznost služenja Liturgije, u 4. vjeku su Sv. Bazilije Veliki i Sv. Ivan Zlatousti zapisali činove (tekstove) Liturgije, a koji se činovi i danas služe pod njihovim imenom. U 6. vjeku Sveti Grgur Dvojeslov ili Grgur Veliki papa je zapisao u Carigradu tekst još jedne Liturgije, koja se danas služi u toku Uskršnjeg posta, pod imenom ''Liturgija predosvećenih darova''.
Na zapadu je taj isti papa ujednačio slavlje zapadne Liturgije pod jednu rimsku Liturgiju.
Suštinski ukazatelji o značenju javnog bogosluženja i euharistijske liturgijske prakse nalaze se već u Novom zavjetu. Na primer, veza između služenja Euharistije i propovjedanja Evanđelja (1. Kor. 11,26), Euharistije i Crkve (1. Kor. 10,17), aspekt Liturgije kao žrtve (Hebr. 13,15). Liturgija je bogosluženje u hramu, gde „svaki svećenik liturgiše svakoga dana“ (Hebr. 10,11; up. Lk. 1,23) i gde se vrši svaka služba sa religioznim karakterom. Tako, učenici liturgisahu Gospodu (Djela 13,2), Sveti Apostol Pavle naziva sebe „liturgičarom“ Kristovim (Rim. 15,16), dok su anđeli „liturgički duhovi“ (Jevr. 1,14). Kršćanska tradicija — koja se u velikoj meri poistovećuje sa očuvanjem liturgijskog bogosluženja — prenijela nam je pored postapostolskih svjedočanstava o liturgijskoj praksi (Didahi Sv. Justina Mučenika; Ipolitove apostolske tradicije — treći vjek.)
Apostolske ustanove — 4. vjek, sirijskog porijekla
Serapionov Evhoilogion (4. vjek, aleksandrijskog porijekla) i liturgije bizantijskog tipa (Svetog Ivana Zlatoustog i Svetog Basilija Velikog), sirijskog tipa (Liturgija Svetog Jakova — 4. i 5. vjek), aleksandrijskog tipa (Liturgija Svetog Marka). Veliku vrijednost na Istoku imali su komentari na liturgije ili neke liturgijske tekstove (Dionisije Areopagit, Maksim Ispovjednik, Jefrem Sirin, Nikola Kavasila, Simeon Solunski, German Carigradski).
Počevši već sa 4. vjekom, paralelno sa formiranjem velikih centara i kršćanskih metropola (Aleksandrije, Antiohije, Rima, Jeruzalema, Kesarije Kapadokijske, Nikeje, Edese), ustanovljavaju se posebni liturgijski obredi, koji uopćteno ipak čuvaju osnovne elemente liturgije kao što je euharistijska anafora. Dosad su najpoznatije dvije liturgijske porodice: za Istok, antiohijske i aleksandrijske Liturgije, a za Zapadu, rimska ili „galska“ liturgija. Karakteristično je za ovu epohu da je na obje strane Katoličke odnosno Crkve prije velike shizme postojala mnogovrsna raznolikost liturgijskih obreda.
Na temelju načela raznolikosti, veliki istočni patrijarhati organizirani u 4. vjeku (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem), nametnuli su svoje lokalne obrede.
Bizantijski obred, koji u stvari potiče od antiohijskog i kesarijskog obreda, sublimirao se u tri klasične liturgije: Svetog Ivana Zlatoustog, Svetog Bazilija Velikog i Liturgiju predosvećenih darova. U sadašnjem tekstu ovih liturgija neki obredi i molitve relativno su skorašnji, ali to nije promjenilo njihovu osnovnu strukturu i opći plan koji se učvrstio u 4. veku. Liturgija Svetog Ivana Zlatoustog, koja potiče od antiohijskog tipa, postala je od 8. vjeka glavna liturgija Carigradske crkve. Ona je kraća od Bazilijeve, od koje se razlikuje samo po tekstu anaforshih euharistijskih molitava, a koja se služi samo deset puta preko godine. Postoje svjedočanstva koja potvrđuju ne samo autentičnost Liturgije Svetog Bazilija Velikog nego i činjenicu da je u 4. vjeku bila u upotrebi na cjelom Istoku, pa čak i u Carigradu.
Za Nikolu Kavasilu, liturgija nije ništa drugo do simboličko predstavljanje domostroja Kristovog djela kako bi se vjernima omogućilo stvarno učešće u plodovima Njegove Žrtve (Tumačenje božanske Liturgije, I, 6). Liturgijsko sabranje ponovo doživljava sve trenutke iz života i iskupiteljskog djela Isusa Krista. Sve dimenzije ikonomije Spasenja liturgijom su posadašnjene: pominjanje iskupiteljskih djela iz prošlosti, učinjenih jedanput za svagda (εφαπαξ - Jevr. 9,12); doček Krista koji dolazi i daje se za „Jelo“ vjernima; očekivanje dolaska Onoga koji sejdi na prestolju slave. Liturgijska zajednica preobražava se kroz euharistiju u eshatološku zajednicu: „Čuj, Gospode Isuse Kriste Bože naš, iz svetog obitališta svog i sa prestolja slave Carstva svog, i dođi da nas osveštaš, Ti, koji sa Ocem sjediš gore, i ovde si nevidljivo s nama.“ Sva teologija liturgije stoji na principu da ne postoji osvećenje bez žrtve: „Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom.“ (Jn. 17,19).
Liturgija ima dubok mistagoški i crkveni karakter. Liturgija nije prost emocionalni i estetski prizor, niti pak samo ceremonijalni aspekt koji kulminira u Euharistiji, nego je suštinsko doživljavanje i simboličko predstavljanje ikonomije Spasenja. Ona sama priprema i potvrđuje ono što se događa u Euharistiji, kao bogoslužbeni izraz sadržaja dogme. Liturgija je sama Crkva u njenom djelu zajedničkog blagodarenja. Cjelo tjelo — služitelji i vjernici — učestvuju u prinošenju darova, u molitvama priziva, pričešćivanjem Svetim tajnama.
O povijesti Liturgije više (ovdje)