Samostan, hiža ili manastir
Monte Casino
_Samostan je nastamba u kojoj žive pripadnici redovničkih zajednica. Riječ samostan, doslovan je prijevod grčke riječi "monasterion".
Upotrebljava se od XIX stoljeća na našim prostorima, umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište ili stanište, međutim riječ samostan obično se upotrebljava za redovničke zajednice dok se stara riječ manastir koristi za monaške zajednice.
Monasi su redovnici, ali svi redovnici nisu monasi: Naime, za razliku od pojedinih redova koji imaju posebnu svrhu i cilj, tj. karizmu, što se kod nekih vidi već iz samoga naziva kao npr. kod »Reda propovjednika«, monasi je nemaju.
Monasi su jednostavno - »bogotražitelji«.
Monaštvo je zajedničko i Istoku i Zapadu, dok je redovništvo prisutno samo u Zapadnoj Crkvi.
Uopćeno sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: eremiti ( pustinjaci)1 koji su monasi, te cenobiti (zajednica) 2, koji mogu biti i redovnici ali i monasi.
Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji. Osnivač prvih kršćanskih samostana je sv. Antun Pustinjak iz 3. stoljeća.
Prvi redovnici, živjeli su sami, odnosno bili su već spomenuti eremiti ali se to nije pokazalo kao dobro za cijelo monaštvo.
Sv. Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života odnosno utemeljio cenobite i zajedničke molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko 50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.
Sv. Eugenije osnovao je manastir na brdu Izla kraj Nisibisa u Mezopotamiji oko 350. g., odakle su se samostani proširili po Perziji, Armeniji, Gruziji, sve do Indije i Kine.
Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema, 483.g. Taj samostan smatra se matičnim samostanom Istočnih Pravoslavnih Crkava.
Sv. Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji, 529.g., što je početak samostanskog života u Europi i benediktinskog reda, odnosno uopće cenobitskog monaškog načina života na zapadu.
Upotrebljava se od XIX stoljeća na našim prostorima, umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište ili stanište, međutim riječ samostan obično se upotrebljava za redovničke zajednice dok se stara riječ manastir koristi za monaške zajednice.
Monasi su redovnici, ali svi redovnici nisu monasi: Naime, za razliku od pojedinih redova koji imaju posebnu svrhu i cilj, tj. karizmu, što se kod nekih vidi već iz samoga naziva kao npr. kod »Reda propovjednika«, monasi je nemaju.
Monasi su jednostavno - »bogotražitelji«.
Monaštvo je zajedničko i Istoku i Zapadu, dok je redovništvo prisutno samo u Zapadnoj Crkvi.
Uopćeno sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: eremiti ( pustinjaci)1 koji su monasi, te cenobiti (zajednica) 2, koji mogu biti i redovnici ali i monasi.
Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji. Osnivač prvih kršćanskih samostana je sv. Antun Pustinjak iz 3. stoljeća.
Prvi redovnici, živjeli su sami, odnosno bili su već spomenuti eremiti ali se to nije pokazalo kao dobro za cijelo monaštvo.
Sv. Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života odnosno utemeljio cenobite i zajedničke molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko 50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.
Sv. Eugenije osnovao je manastir na brdu Izla kraj Nisibisa u Mezopotamiji oko 350. g., odakle su se samostani proširili po Perziji, Armeniji, Gruziji, sve do Indije i Kine.
Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema, 483.g. Taj samostan smatra se matičnim samostanom Istočnih Pravoslavnih Crkava.
Sv. Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji, 529.g., što je početak samostanskog života u Europi i benediktinskog reda, odnosno uopće cenobitskog monaškog načina života na zapadu.
Bosanski did
Benediktinci, premda monasi, žive u zajednicama, a njihovi samostani dijele se na opatije, koje su sjedište uprave s opatom na čelu, te manje priorate s priorom na čelu i ovisne o opatiji. Opatije su obično veća skupina samostanskih zgrada, često okružene zemljišnim posjedom kao izvorom materijalnih sredstava.
Od benediktinaca s vremenom su se odvojili cisterciti u 11. stoljeću i trapisti u 17. stoljeću, no zadržali su temeljni monaški ustroj, pa tako i izgled svojih nastambi.
S druge strane, u 11. stoljeću osnivaju se kamaldolijanci i kartuzijanci kao bitno pustinjački redovi, u kojima pojedini monasi iako žive u istom zdanju ne žive zajedničkim životom već u odvojenim ćelijama za svakog monaha posebno, a sastaju se samo u posebnim prilikama. To se očituje i u načinu izgradnje i rasporedu njihovih samostanskih zgrada.
U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv. Dominik i sv. Franjo Asiški, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim redovima. Uz franjevce (Red manje braće) i dominikance (Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se i karmelićani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.
Bosanski monasi ili “dobri bosanski krstjani” glagoljaši nadahnjivani u najvećem slučaju pravilom sv. Benedikta te sv. Bazilija većinom i žive kao njihova braća po Europi. Iako poneki monasi žive na dvorovima kao velikaški duhovnici većina živi u samostanima odnosno “hižama” što će reći kućama, od kojih su neki dvogubi odnosno zajedno žive i monasi i monahinje, u ostalom djelu kršćanskog svijeta već izumrli. Većinom su ukidani radi nepraktičnosti.
Samostani bosanskih krstjana izgledali su kao i većina monaških samostana odnosno manastira onoga doba. Uz crkvu tu je bio cjeli niz gospodarskih zgrada, zgrada za življenje, skriptorija, nerijetko i skromne biblioteke.
Starješina benediktinskih samostana zvao se je Abas, u Talijana nono. U bosanskoj se Crkvi zove did, jer se i u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara predstavnik naroda kod vladara zvao did. Spominje se did Violeša 1062. did Ivan 1070., did Družnik 1072., te did Stojan ili Krasonja. Osim dida u pratnji hrvatskog kralja je bio i hrvatski biskup, neovisno od splitske metropolije, izravno podređen sv. Ocu papi. Njegovo ime nestaje 1185.
1 Pustinjak je čovjek koji se iz vjerskih razloga duhovno i materijalno odvojio od svijeta, da bi živio u osamljenom, pustinjskom mjestu. Pustinjaci su se još nazivali i eremiti (grč. ἔρημος, pustinja), anahoreti (grč. ἀναχωρέω, povući se, uzmicati) ili monasi (grč. μόνος, sam, osamljen), premda će pojedini od ovih naziva kroz povijest dobiti i određenija značenja. Tako će monah biti općeniti naziv za sve osobe koje se posvećuju Bogu te žive, bilo na osamljenim mjestima, bilo u nekm strožem obliku zajedničkoga života (cenobiti), dok će riječ anahoret označavati upravo čovjeka koji se povlači u potpunu osamu.
2 Cenobiti' (grč. koinόs - zajednički i bίos - život) su redovnici koji žive zajedničkim životom u za to posebno organiziranoj zgradi, odnosno samostanu, te su prisutni u religioznom i društvenom životu sredine u kojoj žive.
Od benediktinaca s vremenom su se odvojili cisterciti u 11. stoljeću i trapisti u 17. stoljeću, no zadržali su temeljni monaški ustroj, pa tako i izgled svojih nastambi.
S druge strane, u 11. stoljeću osnivaju se kamaldolijanci i kartuzijanci kao bitno pustinjački redovi, u kojima pojedini monasi iako žive u istom zdanju ne žive zajedničkim životom već u odvojenim ćelijama za svakog monaha posebno, a sastaju se samo u posebnim prilikama. To se očituje i u načinu izgradnje i rasporedu njihovih samostanskih zgrada.
U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv. Dominik i sv. Franjo Asiški, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim redovima. Uz franjevce (Red manje braće) i dominikance (Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se i karmelićani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.
Bosanski monasi ili “dobri bosanski krstjani” glagoljaši nadahnjivani u najvećem slučaju pravilom sv. Benedikta te sv. Bazilija većinom i žive kao njihova braća po Europi. Iako poneki monasi žive na dvorovima kao velikaški duhovnici većina živi u samostanima odnosno “hižama” što će reći kućama, od kojih su neki dvogubi odnosno zajedno žive i monasi i monahinje, u ostalom djelu kršćanskog svijeta već izumrli. Većinom su ukidani radi nepraktičnosti.
Samostani bosanskih krstjana izgledali su kao i većina monaških samostana odnosno manastira onoga doba. Uz crkvu tu je bio cjeli niz gospodarskih zgrada, zgrada za življenje, skriptorija, nerijetko i skromne biblioteke.
Starješina benediktinskih samostana zvao se je Abas, u Talijana nono. U bosanskoj se Crkvi zove did, jer se i u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara predstavnik naroda kod vladara zvao did. Spominje se did Violeša 1062. did Ivan 1070., did Družnik 1072., te did Stojan ili Krasonja. Osim dida u pratnji hrvatskog kralja je bio i hrvatski biskup, neovisno od splitske metropolije, izravno podređen sv. Ocu papi. Njegovo ime nestaje 1185.
1 Pustinjak je čovjek koji se iz vjerskih razloga duhovno i materijalno odvojio od svijeta, da bi živio u osamljenom, pustinjskom mjestu. Pustinjaci su se još nazivali i eremiti (grč. ἔρημος, pustinja), anahoreti (grč. ἀναχωρέω, povući se, uzmicati) ili monasi (grč. μόνος, sam, osamljen), premda će pojedini od ovih naziva kroz povijest dobiti i određenija značenja. Tako će monah biti općeniti naziv za sve osobe koje se posvećuju Bogu te žive, bilo na osamljenim mjestima, bilo u nekm strožem obliku zajedničkoga života (cenobiti), dok će riječ anahoret označavati upravo čovjeka koji se povlači u potpunu osamu.
2 Cenobiti' (grč. koinόs - zajednički i bίos - život) su redovnici koji žive zajedničkim životom u za to posebno organiziranoj zgradi, odnosno samostanu, te su prisutni u religioznom i društvenom životu sredine u kojoj žive.