Jezik
Crkveni
_Staroslavenski jezik (ISO 639-3: chu; zvan i starocrkvenoslavenski, crkvenoslavenski; česta kratica na engleskom OCS = Old Church Slavic) prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi govora makedonskih Slavena iz okolice Soluna u 9. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog jezika te za neke vlastite radove. Pismo crkvenoslavenskoj jezika je glagoljica, a kasnije se razvila ćirilica ali pod jakim utjecajem grčkog pisma.
U starim se spisima ovaj jezik nazivao jednostavno slovenskim (slovѣnьskъ)odnosno slavenskim.
Danas je u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slavenskih zemalja, te ostacima glagoljaške latinske tradicije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Geneološki, staroslavenski jezik pripada grupi južnoslavenskih jezika, i ne smije se mješati s praslavenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode porjeklo svi slavenski jezici, uključujući i staroslavenski. Za razliku od staroslavenskog, praslavenski je bio govorni jezik, ali mu je nedostajao bogat leksik, razvedena sintaksa i iznijansirana stilistika da bi mogao poslužiti za književni jezik liturgijskih spisa. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.
Staroslavenski je nastao dakle kao liturgijski jezik, a prve knjige napisane na njemu bile su bogoslužbene. Bio je usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika, što se ogleda u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grcizmima. U toj funkciji staroslavenski jezik se upotrebljava i danas, zbog čega se naziva i crkvenoslavenskim ili starocrkvenoslavenskim. Neki razlikuju ova dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika (10. i 11. st), a crkvenoslavenskim jezik od 12. St. nadalje, kad se počinju javljati prve nacionalne redakcije.
Nikolaj Trubeckoj uveo je termin prastarocrkvenoslavenski, stoga neki predlažu sljedeću podjelu:
1. prastarocrkvenoslavenski (862. - 885.)
2. starocrkvenoslavenski (10. i 11. stoljeće, jezik kanonskih tekstova)
3. crkvenoslavenski (od 12. stoljeća nadalje, prve redakcije)
4. novocrkvenoslavenski (u određenim sredinama, osnova je lokalni idiom; u Hrvatskoj je to oko 16. stoljeća)
Podrijetlo
Staroslavenski jezik razvio se na osnovi jednog makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.
Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.
Kanon staroslavenskih spisa
Grčka riječ κανών označavala je propis, pravilo, određen broj, a potonje je i značenje staroslavenskog kanona. To je malen broj sačuvanih spomenika iz 10. i 11. stoljeća, prvi sačuvani spomenici nakon djelovanja svetih Ćirila i Metoda, budući da njihova djela nisu sačuvana.
Spomenici pisani glagoljicom:
• Kijevski listići
• Zografsko evanđelje
• Marijinsko evanđelje
• Assemanijevo evanđelje
• Sinajski psaltir
• Sinajski molitvenik
• Kločev glagoljaš
• Bojanski palimpsest
• Makedonski listići
Spomenici pisani ćirilicom:
• Savina knjiga
• Suprasaljski zbornik
• Eninski apostol
Staroslavenske redakcije
Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.
Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika i razvio se u crkvenoslavenski, koji se još koristi kao liturgijski jezik u nekim pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama pa i u latinskim crkvama glagoljaške tradicije. U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima, na obali te u Bosni razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas.
Hrvatska (hrvatsko-bosanska) redakcija
Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:
1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
2. jeri y mijenja se u i (byti > biti)
3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
4. zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskom e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.
Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Humačka ploča kod Ljubuškog, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.
Bosansko-hercegovačka redakcija
Neki se tekstovi mogu označiti kao srpski, neki kao hrvatski, a neki bi možda mogli pripadati bosanskoj, ali znanstveno posebna bosansko-hercegovačka redakcija nije dokazana. Većina spisa Crkve bosanske pipadaju zapravo hrvatskoj glagoljaškoj redakciji je od tamo i dolaze, pa se često nazivaju i bosanski.
Srpska redakcija
1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
2. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju sa e
3. jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
4. jeri y daje i
5. palatalno r i meko s postaju tvrdima
Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.
Češko-moravska redakcija
1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)
Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.
Panonsko-slovenska redakcija
1. katkad se stražji nazal ǫ mijenja u o (mǫčenik > močenik)
2. suglasnička skupina -dl- čuva se u drugom participu preterita, ekvivalenti današnjeg glagolskog pridjeva radnog (modlila)
Spomenici: Brižinski spomenici (pisani latinicom)
Ruska redakcija
1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se sa ro- i lo- (rabota, lokъtь)
4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)
Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.
Bugarska redakcija
1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja
Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.
Makedonska redakcija
1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
4. katkad se ę mijenja sa e, a ǫ sa a, ъ i u
5. št i žd se čuvaju
Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje
U starim se spisima ovaj jezik nazivao jednostavno slovenskim (slovѣnьskъ)odnosno slavenskim.
Danas je u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slavenskih zemalja, te ostacima glagoljaške latinske tradicije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Geneološki, staroslavenski jezik pripada grupi južnoslavenskih jezika, i ne smije se mješati s praslavenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode porjeklo svi slavenski jezici, uključujući i staroslavenski. Za razliku od staroslavenskog, praslavenski je bio govorni jezik, ali mu je nedostajao bogat leksik, razvedena sintaksa i iznijansirana stilistika da bi mogao poslužiti za književni jezik liturgijskih spisa. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.
Staroslavenski je nastao dakle kao liturgijski jezik, a prve knjige napisane na njemu bile su bogoslužbene. Bio je usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika, što se ogleda u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grcizmima. U toj funkciji staroslavenski jezik se upotrebljava i danas, zbog čega se naziva i crkvenoslavenskim ili starocrkvenoslavenskim. Neki razlikuju ova dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika (10. i 11. st), a crkvenoslavenskim jezik od 12. St. nadalje, kad se počinju javljati prve nacionalne redakcije.
Nikolaj Trubeckoj uveo je termin prastarocrkvenoslavenski, stoga neki predlažu sljedeću podjelu:
1. prastarocrkvenoslavenski (862. - 885.)
2. starocrkvenoslavenski (10. i 11. stoljeće, jezik kanonskih tekstova)
3. crkvenoslavenski (od 12. stoljeća nadalje, prve redakcije)
4. novocrkvenoslavenski (u određenim sredinama, osnova je lokalni idiom; u Hrvatskoj je to oko 16. stoljeća)
Podrijetlo
Staroslavenski jezik razvio se na osnovi jednog makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.
Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.
Kanon staroslavenskih spisa
Grčka riječ κανών označavala je propis, pravilo, određen broj, a potonje je i značenje staroslavenskog kanona. To je malen broj sačuvanih spomenika iz 10. i 11. stoljeća, prvi sačuvani spomenici nakon djelovanja svetih Ćirila i Metoda, budući da njihova djela nisu sačuvana.
Spomenici pisani glagoljicom:
• Kijevski listići
• Zografsko evanđelje
• Marijinsko evanđelje
• Assemanijevo evanđelje
• Sinajski psaltir
• Sinajski molitvenik
• Kločev glagoljaš
• Bojanski palimpsest
• Makedonski listići
Spomenici pisani ćirilicom:
• Savina knjiga
• Suprasaljski zbornik
• Eninski apostol
Staroslavenske redakcije
Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.
Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika i razvio se u crkvenoslavenski, koji se još koristi kao liturgijski jezik u nekim pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama pa i u latinskim crkvama glagoljaške tradicije. U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima, na obali te u Bosni razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas.
Hrvatska (hrvatsko-bosanska) redakcija
Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:
1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
2. jeri y mijenja se u i (byti > biti)
3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
4. zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskom e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.
Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Humačka ploča kod Ljubuškog, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.
Bosansko-hercegovačka redakcija
Neki se tekstovi mogu označiti kao srpski, neki kao hrvatski, a neki bi možda mogli pripadati bosanskoj, ali znanstveno posebna bosansko-hercegovačka redakcija nije dokazana. Većina spisa Crkve bosanske pipadaju zapravo hrvatskoj glagoljaškoj redakciji je od tamo i dolaze, pa se često nazivaju i bosanski.
Srpska redakcija
1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
2. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju sa e
3. jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
4. jeri y daje i
5. palatalno r i meko s postaju tvrdima
Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.
Češko-moravska redakcija
1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)
Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.
Panonsko-slovenska redakcija
1. katkad se stražji nazal ǫ mijenja u o (mǫčenik > močenik)
2. suglasnička skupina -dl- čuva se u drugom participu preterita, ekvivalenti današnjeg glagolskog pridjeva radnog (modlila)
Spomenici: Brižinski spomenici (pisani latinicom)
Ruska redakcija
1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se sa ro- i lo- (rabota, lokъtь)
4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)
Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.
Bugarska redakcija
1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja
Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.
Makedonska redakcija
1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
4. katkad se ę mijenja sa e, a ǫ sa a, ъ i u
5. št i žd se čuvaju
Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje
Narodni
Ikavski govor (ili vlastiti naziv ikavica) jedan je od triju ("četiriju") govora hrvatskog jezika, uz ekavski govor, ijekavski govor te jekavski govor.
Ikavski govor je nazvan po izgovoru jata kao glasa i. Ikavski u raznim inačicama je najčešći tip materinskog govora kod zapadnog novoštokavskog dijalekta te slavonskog šćakavskog dijalekta, koje većinom govore Hrvati. Izvan Hrvatske i BiH ikavica se malim dijelom još nalazi na sjeveru Bačke gdje su zastupljeni bunjevački Hrvati. Osim u hrvatskim govorima sličan se ikavski glas jata još te dijelom u češkom jeziku i najviše u Ukrajini gdje je taj refleks jata danas službeni ukrajinski standard.
Zemljopisni pregled
Ikavskim govorima služe se uglavnom Hrvati i manji dio islamiziranog pučanstva (danas dio Bošnjaka) zapadno od rijeke Bosne i Neretve. Raznoliki ikavski i poluikavski govori su sve do danas više-manje mozaično najrašireniji među Hrvatima (oko polovice hrvatskih govora) a rasprostiru se od zapadne Istre pa sve do hrvatske manjinske zajednice u okolici grada Subotice.
• Čakavski ikavski govori obuhvaćaju veći dio zapadne Istre, manje dijelove zapadne Like te u južnočakavskom dijalektu koji se prostire od Zadra do zapadne polovice poluotoka Pelješca. Uz ikavske govore među čakavcima postoje i prijelazni ikavsko-ekavski govori, oni su rašireni u jugozapadnoj Istri oko Pule te u srednječakavskom dijalektu od Josipdola do Duge Rese.
• Kajkavski ikavski govori zastupljeni su u dva dijalekta i to u Donjesutlanskom dijalektu na području jugozapadnog Zagorja (oko donjeg toka rijeke Sutla) te u Goranskom dijalektu.
• Od štokavskih dijalekata hrvatski ikavski govori obuhvačaju Zapadni dijalekt čija je bliskost sa južnočakavskim dijalektom neraskidiva, ovaj dijalekt se prirodno nadovezuje na južnočakavski te se rasprostire od Krivoga Puta pa kroz veći dio velebitskog primorja i južne te dio zapadne Like, potom obuhvača unutrašnjost Dalmacije (od Ravnih Kotara preko dalmatinske Zagore do Ploča u dolini Neretve).[1]. Zatim se nastavlja preko zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne sve do srednje Bosne gdje se najduže zadržao u župi Uskoplje.
• Sporadično obuhvača i mnoštvo enklava kroz čitavu zapadnu Bosnu to jest područja stare ili Turske Hrvatske (današnje; Cazinska Krajina i Bosanska Krajina), dijelove Bosanske Posavine oko Dervente i Orašja. Potom obuhvača južni dio slavonskog dijalekta (kompletnu slavonsku posavinu koja se proteže na jugu Slavonije), i manje na sjeveru gdje pokriva dio Baranje.
• Ikavski govori zastupljeni su i među hrvatskim iseljenicima u prekomorskim zemljama, zatim dominiraju među Gradiščanskim Hrvatima i među Hrvatima Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj.
Ikavica u narječjima
Ikavski izgovor je više ili manje nazočan u sva tri glavna hrvatska narječja. Takvu ikavsku međunarječnu sintezu prvi su htjeli proširiti hrvatski banovi Zrinski i Frankopani.
• Zapadna štokavština (koja se dijeli na šćakavsku i štakavsku ikavicu) obuhvaća pretežno Hrvate isključivo u zapadnim djelovima Bosne i Hercegovine. Nadasve je raširena diljem Like, Zagore, dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice).
• Ikavska čakavština je najpoznatiji tip primorskih i otočnih ikavaca koji obuhvaća većinu ili 3/4 Hrvata čakavaca. Ikavski ili bar poluikavski (ikavsko-ekavski) glas izgovaraju čakavci jugozapadne Istre, Lošinja, istočnog Kvarnera, Gacke, dalmatinske obale do Cetine i na većini otoka (osim Mljeta).
• Ikavska kajkavština je dosad najmanje proučeni tip ikavaca, a obuhvaća 1/4 Hrvata kajkavaca koji uz kaj izgovaraju ikavski glas. U Hrvatskoj još slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin na Kupi, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica, uz dolnji tok rijeke Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća da su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadašnja Trešnjevka. Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su se naselile izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. Pretpostavlja se da je ova kajkavština nastala doseljavanjem ikavskih govornika iz Pokuplja.
Ikavski govor je nazvan po izgovoru jata kao glasa i. Ikavski u raznim inačicama je najčešći tip materinskog govora kod zapadnog novoštokavskog dijalekta te slavonskog šćakavskog dijalekta, koje većinom govore Hrvati. Izvan Hrvatske i BiH ikavica se malim dijelom još nalazi na sjeveru Bačke gdje su zastupljeni bunjevački Hrvati. Osim u hrvatskim govorima sličan se ikavski glas jata još te dijelom u češkom jeziku i najviše u Ukrajini gdje je taj refleks jata danas službeni ukrajinski standard.
Zemljopisni pregled
Ikavskim govorima služe se uglavnom Hrvati i manji dio islamiziranog pučanstva (danas dio Bošnjaka) zapadno od rijeke Bosne i Neretve. Raznoliki ikavski i poluikavski govori su sve do danas više-manje mozaično najrašireniji među Hrvatima (oko polovice hrvatskih govora) a rasprostiru se od zapadne Istre pa sve do hrvatske manjinske zajednice u okolici grada Subotice.
• Čakavski ikavski govori obuhvaćaju veći dio zapadne Istre, manje dijelove zapadne Like te u južnočakavskom dijalektu koji se prostire od Zadra do zapadne polovice poluotoka Pelješca. Uz ikavske govore među čakavcima postoje i prijelazni ikavsko-ekavski govori, oni su rašireni u jugozapadnoj Istri oko Pule te u srednječakavskom dijalektu od Josipdola do Duge Rese.
• Kajkavski ikavski govori zastupljeni su u dva dijalekta i to u Donjesutlanskom dijalektu na području jugozapadnog Zagorja (oko donjeg toka rijeke Sutla) te u Goranskom dijalektu.
• Od štokavskih dijalekata hrvatski ikavski govori obuhvačaju Zapadni dijalekt čija je bliskost sa južnočakavskim dijalektom neraskidiva, ovaj dijalekt se prirodno nadovezuje na južnočakavski te se rasprostire od Krivoga Puta pa kroz veći dio velebitskog primorja i južne te dio zapadne Like, potom obuhvača unutrašnjost Dalmacije (od Ravnih Kotara preko dalmatinske Zagore do Ploča u dolini Neretve).[1]. Zatim se nastavlja preko zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne sve do srednje Bosne gdje se najduže zadržao u župi Uskoplje.
• Sporadično obuhvača i mnoštvo enklava kroz čitavu zapadnu Bosnu to jest područja stare ili Turske Hrvatske (današnje; Cazinska Krajina i Bosanska Krajina), dijelove Bosanske Posavine oko Dervente i Orašja. Potom obuhvača južni dio slavonskog dijalekta (kompletnu slavonsku posavinu koja se proteže na jugu Slavonije), i manje na sjeveru gdje pokriva dio Baranje.
• Ikavski govori zastupljeni su i među hrvatskim iseljenicima u prekomorskim zemljama, zatim dominiraju među Gradiščanskim Hrvatima i među Hrvatima Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj.
Ikavica u narječjima
Ikavski izgovor je više ili manje nazočan u sva tri glavna hrvatska narječja. Takvu ikavsku međunarječnu sintezu prvi su htjeli proširiti hrvatski banovi Zrinski i Frankopani.
• Zapadna štokavština (koja se dijeli na šćakavsku i štakavsku ikavicu) obuhvaća pretežno Hrvate isključivo u zapadnim djelovima Bosne i Hercegovine. Nadasve je raširena diljem Like, Zagore, dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice).
• Ikavska čakavština je najpoznatiji tip primorskih i otočnih ikavaca koji obuhvaća većinu ili 3/4 Hrvata čakavaca. Ikavski ili bar poluikavski (ikavsko-ekavski) glas izgovaraju čakavci jugozapadne Istre, Lošinja, istočnog Kvarnera, Gacke, dalmatinske obale do Cetine i na većini otoka (osim Mljeta).
• Ikavska kajkavština je dosad najmanje proučeni tip ikavaca, a obuhvaća 1/4 Hrvata kajkavaca koji uz kaj izgovaraju ikavski glas. U Hrvatskoj još slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin na Kupi, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica, uz dolnji tok rijeke Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća da su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadašnja Trešnjevka. Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su se naselile izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. Pretpostavlja se da je ova kajkavština nastala doseljavanjem ikavskih govornika iz Pokuplja.
Pismo
_Još od Traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:
Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia.
Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.
(Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu budući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.)
Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin, Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).
Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom. No neki stručnjaci smatraju i vrlo je vjerojatno da je postojalo slavensko pismo i prije, te da ga je Ćiril samo preustrojio i usavršio.
Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.
Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:
Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi — Žitije Ćirilovo
Dakle Slaveni dobijaju tri stvari – crkveno pismo, zajednički crkveni jezik i Riječ prevedenu i napisanu njihovim jezikom i pismom (Bibliju).
Glagoljica
Glagoljica (starosl. glagoljati: govoriti), prvo slavensko pismo. Po uvjerenju većine slavenskih filologa, sastavio ga je Konstantin Ćiril (Ćiril i Metod, sv.) prije svoga puta među moravske Slavene. U XIX. i XX.st. mnogi su paleografi tražili iz kojih je sve pisama autor glagoljice uzimao pojedina slova za svoju azbuku (Taylor, Jagić, Vajs), ali danas se g. ukazuje kao zatvoren grafijski sustav i s obzirom na fonetiku i fonologiju, za jezik kojemu je pismo namijenjeno, kao i s obzirom na teologiju i filozofiju koju je autor zastupao.
Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia.
Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.
(Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu budući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.)
Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin, Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).
Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom. No neki stručnjaci smatraju i vrlo je vjerojatno da je postojalo slavensko pismo i prije, te da ga je Ćiril samo preustrojio i usavršio.
Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.
Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:
Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi — Žitije Ćirilovo
Dakle Slaveni dobijaju tri stvari – crkveno pismo, zajednički crkveni jezik i Riječ prevedenu i napisanu njihovim jezikom i pismom (Bibliju).
Glagoljica
Glagoljica (starosl. glagoljati: govoriti), prvo slavensko pismo. Po uvjerenju većine slavenskih filologa, sastavio ga je Konstantin Ćiril (Ćiril i Metod, sv.) prije svoga puta među moravske Slavene. U XIX. i XX.st. mnogi su paleografi tražili iz kojih je sve pisama autor glagoljice uzimao pojedina slova za svoju azbuku (Taylor, Jagić, Vajs), ali danas se g. ukazuje kao zatvoren grafijski sustav i s obzirom na fonetiku i fonologiju, za jezik kojemu je pismo namijenjeno, kao i s obzirom na teologiju i filozofiju koju je autor zastupao.
_
Glagoljica je fonetsko pismo čvrsta, zatvorena sustava: slova imaju određen azbučni poredak, nazive i brojnu vrijednost. Glagoljica je autorsko pismo u punom smislu te riječi te oblicima, posebice u najstarijem razdoblju, pokazuje visoke odlike svojega tvorca: istančan smisao za filologiju, jezičnu stvarnost; duboki smisao za teološku simboliku; dar za likovnost, za oblikovanje slova kad su skupa (riječ) ili kad su posebno (znak). Središnjem je grafemu glagoljske azbuke ime slovo (), što znači i logos, um, ali i Riječ Božju, Isusa Krista, s čim u vezi i jest misija među Slovjene (Slavene). Slično je i s nazivima slova, u kojima je misaona poruka evangelizacije da je za dobro i dostojanstveno življenje na zemlji potrebno poznavati Boga, odnosno knjige, pismo.
Riječ glagoljica nastala je prema glagolu glagoljati – govoriti, te su glagoljaši u evanđeoskom tekstu često izricali tu riječ na početku čitanja: V ona vrjeme glagola Isus. Glagoljaši su, prema tome, i glasnogovornici Isusovi. Najstarija je glagoljica imala 38 slova, kako o tome piše Črnorizac Hrabar u traktatu O pismeneh (X. st.). Najstariji oblici glagoljskog pisma sačuvani su u kanonskim knjigama starosl. jezika: u Kijevskim listićima, u Zoografskom, Marijanskom i Assemanijevu evanđelistaru, u Sinajskom psaltiru i molitveniku i Kločevu glagoljašu. U svim tim spomenicima glagoljica se odlikuje svojim oblim oblicima slova (tzv. bugarska glagoljica). Ukorijenila se na znatnom dijelu hrv. etničkog prostora, osobito u jugozap. i zap. dijelu: u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju, na Krku, Cresu, Lošinju i Rabu. U Hrvatskoj, u Istri i na Kvarnerskim otocima najstariji spomenici, na kamenu, potječu iz XII. i XIII. st: Valunska ploča, Plominski natpis, Grdoselski i Supetarski ulomak i Bašćanska ploča. Oni pokazuju prijelazno razdoblje iz oble u uglatu, hrvatsku glagoljicu. Pismo je slijedilo jezik: nestali su nazali i jery, a poluglasi su se izjednačili. Hrvatska književnost i pismenost na hrv. jeziku od XII. st. do kraja XV. st. uglavnom je zapisana na glagoljici i hrvatskoj ćirilici. U pismu tih spomenika možemo pratiti i razvoj pisma kao i razvoj hrv. knjiž. jezika. Poredak glavnih hrv. spomenika po vremenu postanka bio bi ovakav: Bečki listići, Grškovićev Apostol, Vatikanski misal, Vinodolski zakon, Istarski razvod. Prvotisak Misala vrhunac je glagolj. pismene kulture, ali on u svemu slijedi liturgijske spomenike i zadržava u punini uglatu glagoljicu. U knjigama opće upotrebe od XIV. st. razvilo se knjižno pismo nazvano prema ćirilskom pismu poluustav, a za pravne, svjetovne spise upotrebljava se kurzivno, brzopisno pismo. Od XII. i XIII.st. g. se naziva Jeronimovim pismom (littera Hieronymiana) jer su je glagoljaši, da bi zaštitili pismo i slav. bogoslužje, pripisali njemu. Sam naziv glagoljica novijeg je podrijetla, ali pridjev glagolski (glagolitisch) javlja se već u protestantskim izdanjima. Ruski je pop Upir Lihi 1074. »iz kurilovice« prepisao neki tekst na pismo koje mi danas znamo kao ćirilicu, što znači da je glagoljicu zapravo držao »kurilovicom«. Drugo slav. pismo, ćirilica, nakon što su glagoljicu pripisali svetom Jeronimu, lako je bila pripisana sv. Ćirilu te nazvana ćirilicom, iako je ona grč. pismo uređeno za slav. jezik preuzimanjem iz glagoljice onih slova (znakova) kojih u grč. alfabetu nije bilo.
LIT.: V. Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, 51, Zagreb 1960; isti, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika, Slovo, 1969, 18–19; isti, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I–II, Zagreb 1969–70; B. Fučić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo, 1971, 21; isti, Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb 1982; J. Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb 1995.
J. Bratulić
Glagoljica je fonetsko pismo čvrsta, zatvorena sustava: slova imaju određen azbučni poredak, nazive i brojnu vrijednost. Glagoljica je autorsko pismo u punom smislu te riječi te oblicima, posebice u najstarijem razdoblju, pokazuje visoke odlike svojega tvorca: istančan smisao za filologiju, jezičnu stvarnost; duboki smisao za teološku simboliku; dar za likovnost, za oblikovanje slova kad su skupa (riječ) ili kad su posebno (znak). Središnjem je grafemu glagoljske azbuke ime slovo (), što znači i logos, um, ali i Riječ Božju, Isusa Krista, s čim u vezi i jest misija među Slovjene (Slavene). Slično je i s nazivima slova, u kojima je misaona poruka evangelizacije da je za dobro i dostojanstveno življenje na zemlji potrebno poznavati Boga, odnosno knjige, pismo.
Riječ glagoljica nastala je prema glagolu glagoljati – govoriti, te su glagoljaši u evanđeoskom tekstu često izricali tu riječ na početku čitanja: V ona vrjeme glagola Isus. Glagoljaši su, prema tome, i glasnogovornici Isusovi. Najstarija je glagoljica imala 38 slova, kako o tome piše Črnorizac Hrabar u traktatu O pismeneh (X. st.). Najstariji oblici glagoljskog pisma sačuvani su u kanonskim knjigama starosl. jezika: u Kijevskim listićima, u Zoografskom, Marijanskom i Assemanijevu evanđelistaru, u Sinajskom psaltiru i molitveniku i Kločevu glagoljašu. U svim tim spomenicima glagoljica se odlikuje svojim oblim oblicima slova (tzv. bugarska glagoljica). Ukorijenila se na znatnom dijelu hrv. etničkog prostora, osobito u jugozap. i zap. dijelu: u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju, na Krku, Cresu, Lošinju i Rabu. U Hrvatskoj, u Istri i na Kvarnerskim otocima najstariji spomenici, na kamenu, potječu iz XII. i XIII. st: Valunska ploča, Plominski natpis, Grdoselski i Supetarski ulomak i Bašćanska ploča. Oni pokazuju prijelazno razdoblje iz oble u uglatu, hrvatsku glagoljicu. Pismo je slijedilo jezik: nestali su nazali i jery, a poluglasi su se izjednačili. Hrvatska književnost i pismenost na hrv. jeziku od XII. st. do kraja XV. st. uglavnom je zapisana na glagoljici i hrvatskoj ćirilici. U pismu tih spomenika možemo pratiti i razvoj pisma kao i razvoj hrv. knjiž. jezika. Poredak glavnih hrv. spomenika po vremenu postanka bio bi ovakav: Bečki listići, Grškovićev Apostol, Vatikanski misal, Vinodolski zakon, Istarski razvod. Prvotisak Misala vrhunac je glagolj. pismene kulture, ali on u svemu slijedi liturgijske spomenike i zadržava u punini uglatu glagoljicu. U knjigama opće upotrebe od XIV. st. razvilo se knjižno pismo nazvano prema ćirilskom pismu poluustav, a za pravne, svjetovne spise upotrebljava se kurzivno, brzopisno pismo. Od XII. i XIII.st. g. se naziva Jeronimovim pismom (littera Hieronymiana) jer su je glagoljaši, da bi zaštitili pismo i slav. bogoslužje, pripisali njemu. Sam naziv glagoljica novijeg je podrijetla, ali pridjev glagolski (glagolitisch) javlja se već u protestantskim izdanjima. Ruski je pop Upir Lihi 1074. »iz kurilovice« prepisao neki tekst na pismo koje mi danas znamo kao ćirilicu, što znači da je glagoljicu zapravo držao »kurilovicom«. Drugo slav. pismo, ćirilica, nakon što su glagoljicu pripisali svetom Jeronimu, lako je bila pripisana sv. Ćirilu te nazvana ćirilicom, iako je ona grč. pismo uređeno za slav. jezik preuzimanjem iz glagoljice onih slova (znakova) kojih u grč. alfabetu nije bilo.
LIT.: V. Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, 51, Zagreb 1960; isti, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika, Slovo, 1969, 18–19; isti, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I–II, Zagreb 1969–70; B. Fučić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo, 1971, 21; isti, Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb 1982; J. Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb 1995.
J. Bratulić
Danas se uglavnom smatra da je glagoljica najstarije slovensko pismo, koje je stvorio Konstantin Filozof, a da je ćirilica potom nastala na osnovu grčkog alfabeta. Jezična analiza najstarijih slavenskih spomenika pokazala je „da u spomenicima pisanim glagoljicom ima mnogo više arhaizama (u morfologiji i leksici), nego u spomenicima pisanim ćirilicom“.Glagoljicom je pisana većina ranih staraslovenskih tekstova (misal, četiri evanđelja, izbori iz evanđelja, psaltir, molitvenik, propovedi i biografije svetaca). Glagoljicom su napisani i Život Konstantina i Život Metodija, koji su kasnije prepisani ćirilicom. Konstantin je glagoljicom napisao i svoj Proglas, kojim brani slavensko pismo i slavenske prevode Biblije.
Pretpostavlja se da je ćirilica nastala negde u 10. vjeku, zahvaljujući Klementu Ohridskom, zbog čega se naziva i klimentovica. Prema drugoj teoriji, ćirilica je nastala u Bugarskoj, 30-40 godina nakon glagoljice, zaslugom cara Simeona i bugarskih duhovnika Konstantina Preslavskog i Jovana Egzarha. Od 38 slova staroslavenske ćirilice, 24 je nastalo prema grčkom ustavnom pismu, od čega su mnoga mehanički preuzeta iz grčkog alfabeta (npr. G, D, T, P i I), dok su ostala slova osmišljena za svojstvene slavenske glasove. Ćirilicom su izvorno napisana tri veća staroslavenska spomenika: Savina knjiga, Ostromirovo evanđelje, Suprasaljski zbornik. U X vjeku, slavenska književnost pisana na ćirilici, proširila se iz Bugarske u Kijevsku Rusiju. Kod Zapadnih Slavena je od XI stoljeća bilo u upotrebi latinsko pismo. Njime su napisani i staroslovensko-slovenački Frizinski odlomci (slovenačke molitve i propovjedi), koje Slovenci nazivaju Brižinski spomeniki. Tako su Slaveni od početaka svoje pismenosti upotrebljavali nekoliko različitih pisama. Najstarije ćirilovo pismo, glagoljica očuvala je hrvatska tradicija iako je bila latinskog obreda.
Bosančica
_Bosančica ili hrvatska ćirilica je hrvatska redakcija ćirilice. Morfološka je, grafijska i ortografijska inačica ćiriličnog pisma.
Pojavljuju se još i nazivi: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), sarpski (glagoljaš fra Antun Depope, a ponekad i bosanski franjevci), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.
Pojavljuju se još i nazivi: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), sarpski (glagoljaš fra Antun Depope, a ponekad i bosanski franjevci), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.
Povijest
Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice: Dubrovnik, srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosanko-humske epigrafike (najznačajni primjer je Humačka ploča iz 11.st., očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova (listina Kulina bana iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: b, v, č, ž. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove je i ja, dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se s dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja s dva posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.
U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi:
• spisi bosanskih krstjana, nastali najviše u 14. i 15. stoljeću, arhaičnoga crkvenoslavenskoga izričaja, no protkanoga ikavizmima. Istaknuti su tekstovi Hvalov zborniki Mletačka apokalipsa
• epigrafika biljega/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina štokavsko-čakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i morfološka obilježja miješanoga idioma
• bosanko-humska diplomatika, često s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima vremenom poprima sve više značajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom je također šćakavski, štokavsko-čakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski
• srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji Hrvatska kronika (početak 16. st.) i tekstovi Poljičke republike od 15. do 17. stoljeća, među kojima se ističe Poljički statut iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom čisti narodni, čakavskoga narječja
• Dubrovački liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst Libro od mnozijeh razloga, 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga narječja
• mnogobrojna djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela Matije Divkovića Besjede iz 1616., te Pavla Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.) i Stjepana Matijevića (Ispovjedaonik, 1630.).
• crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Na području starohrvatske župe Radobilje, župe susjedne Poljičkoj Republici, crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine (primjerice, Dobranje, a od te godine se pišu latinicom.)
_
Kočerinska ploča
_+ Va ime ώ(t)ca i
Sina i svet(a)go
d(u)ha amin' se
leži vign'
milošević'
služi banu s
tipanu i kralu t
(vart)ku i kralu dabi
ši i kralici grubi
i krala ostoju i u t
o vrime doide (i)
svadi se ostoja
kral' s hercegom'
i z bosn(o)m' i na ugre
po(id)e ostoja to v
rime mene vigna
doide kon'čina
i legoh' na svo
m' plemenitom'
pod' kočerinom'
i molu vas' nenast
upaite na me ja s(a)m'
bil' kakovi este
vi ćete biti kako
v' sam' ja
Sina i svet(a)go
d(u)ha amin' se
leži vign'
milošević'
služi banu s
tipanu i kralu t
(vart)ku i kralu dabi
ši i kralici grubi
i krala ostoju i u t
o vrime doide (i)
svadi se ostoja
kral' s hercegom'
i z bosn(o)m' i na ugre
po(id)e ostoja to v
rime mene vigna
doide kon'čina
i legoh' na svo
m' plemenitom'
pod' kočerinom'
i molu vas' nenast
upaite na me ja s(a)m'
bil' kakovi este
vi ćete biti kako
v' sam' ja
_Pristupi o pismu
_Osnovne interpretativne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše Mate Tentor). Po njima, bosančica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli uglavnom u smjeru isticanja pojedinih grafijskih rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku između slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosančice. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim). Ukratko- bosančica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno isključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i kasnije muslimanskim. Nema značajnijega teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih krstjana koji su završili u pravoslavnim manastirima, i tamo prošli jezičnostilsku preinaku- što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.
Bosančicom pišu već od početka samo katolici (bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe poturčene muslimanske obitelji. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve reforme. (Glasnik XXV, 1919.).
Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju knjige, npr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.
Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba, čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, npr. bosanski "bogomilski" rukopis nekoga Radosava ima i glagolskih slova, Hval krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopisuju bosančicom.
Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vježbenicu nepoznati dijak zove "Upražnenie" kada piše ćirilicom, a kada se služi bosančicom, Zove je "vježbanje". To pismo on zove "glagolica" ili "slaviansko dalmatinska bukvica", kojom se služe stari popovi rimske crkve, a "ovu glagolicu neki zovu Čurlika, izvodeći to od svetog Kirila ili Curila". (Truhelka u Glasniku bos.- herc. muzeja XXI, 1909.).
Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od početka 20. st. (Petar Kolendić, Vid Vuletić Vukasović) do danas (Petar Đorđić, Aleksandar Mladenović). Po njima, radi se samo o varijanti srpske ćirilice koja je doživjela manje promjene- i to degenerativne naravi, jer se radi o neestetskoj inačici srpske kancelarijske minuskule (brzopisa, za razliku od reprezentativne majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina. Taj je oblik postao glavnim pismom velikoga dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga postanka. Štoviše, postavljene su tvrdnje da Evanđelistar kneza Miroslava, ili Miroslavljevo evanđelje, sadrži in nuce sve kasnije grafijske i morfološke značajke bosančice, pa je taj temeljac srpske pismenosti vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.
U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća iskristalizirala dva stava: jedan potječe od Milana Rešetara, koji je ustvrdio da je bosančica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina, no, unatoč njenom postanju, činjenica da je korištena praktički isključivo u katoličkim i krstjanskim, te muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da ju označimo kao zasebnu vrstu ćirilskoga pisma. Uz to što ona nije dio srpske kasnije pismenosti, doživjela je i inovacije u turskome razdoblju, pa se vid bosančice u porabi u djelima bosanskih franjevaca, razlikuje od oblika u krstjanskim spisima (npr. u Hvalovom zborniku). Tu tezu u osnovi nasljeduje povjesničar i paleograf Tomislav Raukar, koji afirmira hrvatski karakter dalmatinske i bosansko-franjevačke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća nadalje. Drugi je pristup u djelima hrvatskoga filologa Eduarda Hercigonje, jezikoslovca i pisca Vinka Grubišića, a još izrazitije kod povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan. Po njima je besmislena tvrdnja da se bosančica razvila iz srpske minuskule na dvoru kralja Dragutina, kad su zasvjedočeni tekstovi još od Humačke ploče, Povaljskoga praga ili listine kneza Đure Kačića koji vremenski prethode bilo čemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapače, po njima je i kultni spis srpske stare pismenosti, Evanđelistar kneza Miroslava, zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih činitelja proglašeno srpskim - iako u toj kulturi čini bijelu vranu, ili tekst koji nema nasljednika u korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jezičnim osobinama, ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji. Ukratko - potpuno se negira ikakva veza sa srpskom pismenošću, a smatra se da je bosančica modificirana bugarska ćirilica, pod utjecajem glagoljske hrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inačica postavku Truhelke i Tentora. Ostali veoma važni istraživači toga pitanja (prije svih, Vladimir Mošin, Herta Kuna i Jaroslav Šidak) osciliraju između tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio tezu o tri vrste bosančice: dalmatinske, dubrovačke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova različita od bugarske.
U konačnici, moglo bi se reći: srpski filolozi drže bosančicu dijelom svoga nacionalnoga nasljeđa, hrvatski dijelom hrvatskoga (ali uz stanovut oprez-npr., listina Kulina bana ili krstjanski spisi se rijetko uvrštavaju u antologije hrvatske pisane riječi. No, uvijek se stavlja Humačka ploča, kao i svi spomenici nastali na tlu Hrvatske, od Povlje, Poljica do Dubrovnika, a često Hvalov zbornik), a bošnjački-bošnjačke baštine. Također, valja reći da je bosančica po korpusu spisa ipak na marginama znanstvenoga interesa, jer je srpska baština temeljena na spisima nastalima u okrilju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatska na djelima pisanima na glagoljskoj i latiničnoj grafiji, koja opsegom i vrijednošću daleko natkriljuju onu na hrvatskoj ćirilici (bosančici). Tako je bosanica osuđena istodobno na žestoku politizaciju i realnu marginalizaciju i nehaj.
Bosančicom pišu već od početka samo katolici (bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe poturčene muslimanske obitelji. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve reforme. (Glasnik XXV, 1919.).
Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju knjige, npr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.
Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba, čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, npr. bosanski "bogomilski" rukopis nekoga Radosava ima i glagolskih slova, Hval krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopisuju bosančicom.
Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vježbenicu nepoznati dijak zove "Upražnenie" kada piše ćirilicom, a kada se služi bosančicom, Zove je "vježbanje". To pismo on zove "glagolica" ili "slaviansko dalmatinska bukvica", kojom se služe stari popovi rimske crkve, a "ovu glagolicu neki zovu Čurlika, izvodeći to od svetog Kirila ili Curila". (Truhelka u Glasniku bos.- herc. muzeja XXI, 1909.).
Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od početka 20. st. (Petar Kolendić, Vid Vuletić Vukasović) do danas (Petar Đorđić, Aleksandar Mladenović). Po njima, radi se samo o varijanti srpske ćirilice koja je doživjela manje promjene- i to degenerativne naravi, jer se radi o neestetskoj inačici srpske kancelarijske minuskule (brzopisa, za razliku od reprezentativne majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina. Taj je oblik postao glavnim pismom velikoga dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga postanka. Štoviše, postavljene su tvrdnje da Evanđelistar kneza Miroslava, ili Miroslavljevo evanđelje, sadrži in nuce sve kasnije grafijske i morfološke značajke bosančice, pa je taj temeljac srpske pismenosti vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.
U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća iskristalizirala dva stava: jedan potječe od Milana Rešetara, koji je ustvrdio da je bosančica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina, no, unatoč njenom postanju, činjenica da je korištena praktički isključivo u katoličkim i krstjanskim, te muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da ju označimo kao zasebnu vrstu ćirilskoga pisma. Uz to što ona nije dio srpske kasnije pismenosti, doživjela je i inovacije u turskome razdoblju, pa se vid bosančice u porabi u djelima bosanskih franjevaca, razlikuje od oblika u krstjanskim spisima (npr. u Hvalovom zborniku). Tu tezu u osnovi nasljeduje povjesničar i paleograf Tomislav Raukar, koji afirmira hrvatski karakter dalmatinske i bosansko-franjevačke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća nadalje. Drugi je pristup u djelima hrvatskoga filologa Eduarda Hercigonje, jezikoslovca i pisca Vinka Grubišića, a još izrazitije kod povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan. Po njima je besmislena tvrdnja da se bosančica razvila iz srpske minuskule na dvoru kralja Dragutina, kad su zasvjedočeni tekstovi još od Humačke ploče, Povaljskoga praga ili listine kneza Đure Kačića koji vremenski prethode bilo čemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapače, po njima je i kultni spis srpske stare pismenosti, Evanđelistar kneza Miroslava, zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih činitelja proglašeno srpskim - iako u toj kulturi čini bijelu vranu, ili tekst koji nema nasljednika u korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jezičnim osobinama, ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji. Ukratko - potpuno se negira ikakva veza sa srpskom pismenošću, a smatra se da je bosančica modificirana bugarska ćirilica, pod utjecajem glagoljske hrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inačica postavku Truhelke i Tentora. Ostali veoma važni istraživači toga pitanja (prije svih, Vladimir Mošin, Herta Kuna i Jaroslav Šidak) osciliraju između tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio tezu o tri vrste bosančice: dalmatinske, dubrovačke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova različita od bugarske.
U konačnici, moglo bi se reći: srpski filolozi drže bosančicu dijelom svoga nacionalnoga nasljeđa, hrvatski dijelom hrvatskoga (ali uz stanovut oprez-npr., listina Kulina bana ili krstjanski spisi se rijetko uvrštavaju u antologije hrvatske pisane riječi. No, uvijek se stavlja Humačka ploča, kao i svi spomenici nastali na tlu Hrvatske, od Povlje, Poljica do Dubrovnika, a često Hvalov zbornik), a bošnjački-bošnjačke baštine. Također, valja reći da je bosančica po korpusu spisa ipak na marginama znanstvenoga interesa, jer je srpska baština temeljena na spisima nastalima u okrilju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatska na djelima pisanima na glagoljskoj i latiničnoj grafiji, koja opsegom i vrijednošću daleko natkriljuju onu na hrvatskoj ćirilici (bosančici). Tako je bosanica osuđena istodobno na žestoku politizaciju i realnu marginalizaciju i nehaj.